Evanđelje današnje nedjelje nastavlja Isusov govor u prispodobama. Tema Isusova govora jest kraljevstvo nebesko, te tu stvarnost Krist prispodobljava na tri različita načina – slikom sjemena žita i kukolja, slikom...
Danas naša nebeska majka zaslužuje našu posebnu pažnju. Našu pažnju, molitve i pjesme. Dušom i tijelom uznesena je na nebo i okrunjena za kraljicu neba i zemlje.
Što dublje ulazimo u vlastitu nutrinu, to svjesniji postajemo Božje blizine i Njegovog poziva kojim nas već od materine utrobe zove u zajedništvo života s Njim.
Suvremene okolnosti u kojima živimo često nas odvode na pitanje naših temelja otkrivajući ih kao odnose. Odnosima tako pripada bit čovjekova života.
Prije muke, smrti i uskrsnuća svoga, Isus se oprašta sa svojim ljubljenim učenicima. Dolazi čas njegove proslave i njegova privremenog rastanka u tijelu od onih s kojima je dijelio svoje...
Zanimljivo je kako je danas ljubav tako sveprisutna. Usudio bih se reći, na neki način i iskorištena. Svašta se „trpa“ pod pojam ljubav i često neke tako oprečne stvari dobivaju...
Početci i svršetci obilježavaju naše bivanje. Često omeđujemo svoje djelovanje određujući početke i svršetke, u nadi što boljega korištenja darovanoga vremena.
Različitost ne znači i rastavljenost. Povezujuća snaga u različitosti jest Duh, Gospodin, Bog. Dopustiti Duhu da različitosti učini temeljima jedinstva znači prepustiti se preobrazbenoj snazi Duha koja svjedoči o napojenosti...
Isus doživljava zlo, ali ga ne širi, nego ga svojom beskrajnom vatrom ljubavi prži i spaljuje; tako je križ postao prijestolje prelijepe ljubavi. Raspeti Bog svoju sinfoniju objave privodi kraju.