Mt 11,25-30
U ono vrijeme reče Isus:
»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
To jedno te isto… I tako svako Božje jutro… Identične misli prostruje mozgom u trenutku kad’ Sizif hrapavim glasom šapne „Diž’ se!“. Nakon toga ne slijedi holivudsko istezanje ručica dok se budim u king-size krevetu, ozaren zbog zraka sunca koje me umivaju kroz odškrinute grile. Ne… nego dizanje, ali tumorno – bez kvasca! Pa, poput polurazlivene mase tijesta, dok se jedva pridižem u sjedeći položaj, mislim: „Čemu sve ovo?“ I tako, jedva došepavši do umivaonika i umivši se, dignem pogled i u ogledalu imam što vidjeti… Naboranog, podadulog i nenasmiješenog Sizifa koji svakog, tako i ovog jutra, umorno odgovori: „Ništa me ne pitaj, neg’ – AJDE!“ Onda krenem, bez izbora – opet, opet, opet…
Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.
Poslije jutarnje sage, otvorivši Pismo, pročitam ovu Isusovu molitvu… I pitam se: Što se Bogu svidjelo? Možda da i ja, dok čitam s mutnilom u očima, ponavljam ove riječi? A ni ne razumijem ih… Riječi iznad kojih u Bibliji stoji podnaslov: „Evanđelje jednostavnima“. Zašto baš takav naslov?
Da… ponovno se govori o uzaludnom naporu. No ovaj put muka je probuđena zbog nadmenog znanja. Tu želju za spoznajom Propovjednik sažima u nekoliko misli: Jer gdje je mnogo mudrosti, tu je i mnogo brige. Množi li se znanje, množi se i muka (Prop 1,18). I eto, iznova sizifovski napor, koji ne vodi do nadmoći, nego do nemoći. Nemoći jer Bog daje kome hoće, kako hoće i koliko hoće! I tko ga smije pitati? Zašto uopće tražiti odgovor kad možda smisao i leži u besmislu, jer isti autor po Božjem nadahnuću zaključuje: A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem – i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem. (Prop 2,11). Ili?
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Isus, kao i uvijek, čovjekov turobni život ne ostavlja samo na molitvi, nego ponovno nudi odgovor. Naravno, nikada ne obećava hipijevsku iluzornu slobodu, nego iscrpljujuću, beskrajno dugu, ali zanimljivu partiju šaha. Igru u kojoj nasuprot, uvijajući sijede brke, sjedi prefrigani starac kojeg nazivamo – život. Njemu ponekad, ili bolje reći – gotovo nikada, neuspijem zadati ni šah. A kamoli šah-mat. Uvijek se nekako iskobelja pa me dobro nasamari.
Onda me ponovno baci u labirint, gdje, poput Minotaura u polupijanom stanju, švrljam omeđen ogledalima. Ta to i Pavao kaže: Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki (1 Kor 13,12a), ali zrcalo o kojem on govori nije nalikovalo današnjemu. Bijaše to izbrušeni metal u kojem se više naslućivalo nego jasno vidjelo.
Zato tim Minotaurovim prolazima neprestano lutamo, jer smo u Edenu ono najbolje sebično zadržali i Stvoritelju okrenuli leđa. Tako, u neprestanom, ojađenom naporu i lutanju, čeznem za izlazom. No Isus ovozemnom tumaranju uopće ne obećava izlazak, nego odmor. Ali ne predah, ne petominutnu puš-pauzu, nego odmor u kontinuitetu. Pojednostavljeno, ne OD rada, nego U radu. I to za sve! Ne nudi ga samo tadašnjim slušateljima ili odabranima, nego svakome čije zjenice, orošene bolom, padnu na ove retke.
Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.
Kakav jaram? Što je sad to? Pomisli većina mlade ekipe dok sjedi, cupkajući u crkvenim klupama. Još mi samo to treba… Da Sizifu, kojeg u jutarnjoj muci jedva gledam u ogledalu, još natovarim i komad drveta na vrat. Što? Život moram gurati, a još bih, ko’ vol, trebao i zakon tegliti!? No Isus kroničnu muku opet pretječe i veli: Učite se od mene. To znači da su napokon izblijedjele slike i umuknula naklapanja o mudrosti. Jer mudrost se utjelovila, bolje reći – umijesila.
To nikako ne sugerira da Isus predstavlja mamac, smotuljak trave okačene na štap koji, poput vola sa slinom u ustima, nerazumno slijedim. Nipošto, jer je On sam taj isti teret naprtio na svoja pleća, ostavivši nam primjer. Ta o sebi govori kao o onome koji je krotka i ponizna srca, a to je jedino mjesto u evanđeljima gdje sam sebe tako opisuje. Nezamislivo… postaje mi suputnik! Baš to želi reći dajući tu sliku, jer je tako i u stvarnosti kod upregnutih volova… Jedan, veći i snažniji, vodi, dok slabiji i manji uz njega uči i prati njegove korake. Jasno, jaram ostaje jaram, ali više nije težina koju mudri Židovi tovare na već zgrbljene vratove, nego slatki teret koji sa mnom rado vuče Suputnik krotka srca.
No čini se da na kraju ipak nema kraja… Barem ne na ovoj šarenoj kugli po kojoj, izmoren i opterećen, moram, i to bez prestanka, naprezati mišiće uzbrdo kotrljajući gromadu života. Gromadu u kojoj uporno pokušavam nazreti sreću. Ali uzalud… jer jedino što mogu otkriti jest varka. Ta sreća i nije ništa drugo doli prolazna iluzija. Obmana… jer trajne sreće u ovoj suznoj dolini nema!
Stoga je najbolji način da ne postanem nesretan taj da ne zahtijevam da budem sretan. Ni sam Isus nije je nigdje obećao… Ta očito je kako se, bez obzira na okolnosti, klatno života njiše od boli do dosade i natrag. Onda se dade zaključiti da život nije dan da ga uživam, nego da ga izdržim! Zato me hibrid izmorenog Sizifa i lutajućeg Minotaura oslikava sve dok… dok ne budem s Kristom na mjestu koje oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe! (1 Kor 2,9)
