Mt 21,28-32
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«
Nekoliko redaka prije susrećemo Isusa kako izgoni trgovce iz Hrama. Vjerske vođe su bijesne i pitaju ga kojom vlašću on to čini. No, Isus na to ništa ne odgovara, nego im postavlja jedno provokativno pitanje. Pita ih je li krštenje Ivana Krstitelja od neba ili od ljudi. I ovdje dolazi do problema. Vjerske vođe su sve gledale kroz interes. Ako kažu da je od neba, Isus će im postaviti pitanje o njihovoj (ne)vjeri. A ako kažu da je od ljudi, nastradat će od mnoštva jer je mnoštvo držalo Ivana Krstitelja kao proroka. U ovom kontekstu nastaje Isusova prispodoba o dva sina koju danas čitamo.
Koliko nas je puta netko zamolio da nešto učinimo, a mi bismo odgovorili: „Da, naravno, nema problema. Hoću, učinit ću to!“ ili slično. Banalna stvar: roditelji nam kažu da iznesemo smeće, počistimo kuću ili odemo u trgovinu; kolega na poslu zamoli nas da odradimo neku sitnicu koju on nije stigao obaviti; prijatelj na fakultetu traži da mu pomognemo oko rada jer se ne snalazi najbolje. I mi na sve to kažemo: „Naravno, hoću!“, a na kraju ne učinimo ništa.
Isto tako, često bezvoljni ili u ljutnji kažemo: „Ne da mi se, učini to sam, imam puno svoga posla“ ili možda iz straha da ćemo mi odraditi glavni posao, a netko će drugi samo pokupiti kajmak. Ipak, na kraju odemo i učinimo to što su nas zamolili, nekada možda i gunđajući.
U današnjoj prispodobi imamo sliku oca koji šalje svoja dva sina u vinograd. Jedan je rekao: „Neću” i otišao, a drugi je rekao: „Hoću” i nije otišao. Sin koji je rekao „da“, a nije otišao naizgled je pošten, fin i poslušan svome ocu, ali zapravo vidimo da je veliki licemjer. Drugi sin, koji je rekao „ne” i otišao, unatoč svome okolišanju pokazuje da ima osjetljivo srce i da je spreman pobijediti samoga sebe.
Izvrsna je ovo slika nas vjernika. Često se izvana pokazujemo kao dobri kršćani, a iznutra smo gnjili. Začahurili smo se u svoj svijet prividne pravednosti, u kojem smo sami sebi najbolji i ne osjećamo potrebu za promjenom. Netko je zgodno rekao kako je teško onome tko se pred Bogom osjeća pravednim započeti put obraćenja. A obraćenje znači biti sposoban promijeniti smjer i preispitati vlastita uvjerenja.
Pokraj nas, koji cijeli svoj život prakticiramo vjeru, pronalazimo i ljude koji su bili udaljeni od vjere i ispravnih moralnih načela, ali su u jednom trenutku svojega života osjetili Božje milosrđe i promijenili smjer. Oni žive svoju vjeru punim plućima. To su ljudi koji su više puta i na više načina u svome životu izrekli Bogu „ne”, ali su u jednom trenutku bili spremni promijeniti svoj put.
Papa Franjo je često govorio o mlakim kršćanima koji misle da su bogati i da im ništa ne treba, čime žive u iluziji i lažnom miru koji zavarava. Govorio bi da ima kršćana koji žive kao da nakon korizme ne dolazi Uskrs. To je zato što smo izgubili žar vjere. Navikli smo se prakticirati vjeru. Evanđelje uzimamo zdravo za gotovo. To je napast nas „crkvenih“ ljudi. I vjerske vođe iz evanđelja bile su revni vršitelji zakona i mislili su da su pravedni. A Božja riječ je univerzalna. Obojici sinova upućen je isti zahtjev. Razlika je samo u tome kako ćemo je prihvatiti. Možemo biti licemjeri ili oni koji su svjesni svoje grešnosti i s punim žarom žele činiti ono što Bog želi. Kristov glas poziv je na obraćenje i zauzetost i za buntovnike, kako bi, odričući se svoje prošlosti, krenuli putem novoga života (G. Ravasi).
Nadalje, zanimljiva je Isusova rečenica: „Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje.“ Ako pogledamo ovaj glagol „pretjecati“ u njegovu izvornom značenju, on ne bi značio to da nas netko pretekne, a mi idemo za njim. Glagol „pretjecati“ u ovom kontekstu znači isključiti. Carinici i bludnice zauzeli su naše mjesto u kraljevstvu Božjem. A dobro znamo da su carinici i bludnice u Isusovo vrijeme bili najrubniji do te mjere da se smatralo kako ih je i Bog odbacio. A na kraju evanđelja Isus govori vjerskim vođama: „Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici i bludnice mu povjerovaše“.
A otac, unatoč svemu, ne prestaje biti otac. Zanimljivo je da riječ „sinko“, kojom ih doziva, u korijenu ima glagol rađati. Želi se reći da je očev poziv pun blagosti. Otac je bio pun nježnosti prema svojim sinovima. On ne sili ni na što. Uvijek je strpljiv s nama i čeka nas. Unatoč našim površnim da ili otresitim ne, ne odustaje od nas i doziva nas da krenemo putem obraćenja. A to se može dogoditi samo onda kada budemo svjesni svojih propusta i, unatoč svemu, preispitamo sebe i promijenimo smjer.
