Mt 22,34-40:
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Sadržaj prvoga dijela Isusova odgovora zakonoznancu zvuči nam poznato jer smo ga već susreli u Svetom pismu. Riječ je o odlomku iz Knjige Ponovljenoga zakona: Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. (Pnz 6,4-7)
Iz ovoga je odlomka nastala tradicionalna židovska molitva Šema Izrael (Čuj, Izraele), koja je svoje ime dobila po prvim riječima molitve. Pobožni Židovi mole je svakodnevno, ujutro i navečer. Na taj način, započinjući i završavajući dan pred Bogom, iznova se podsjećaju na njegovu jedinstvenost i na poziv da ga ljube svim svojim bićem. Međutim, smisao te molitve nije samo u tome da se čovjek dvaput dnevno sjeti Boga, nego da ga se sjeća tijekom cijeloga dana. Upravo na to upućuju i riječi koje slijede: bilo da sjedimo u svojoj kući ili idemo putem, bilo da liježemo ili ustajemo, Božja riječ treba biti prisutna u našem životu.
I nama kršćanima ovaj je poziv itekako važan. Zvuči jednostavno kada ga ovako pročitamo, ali trebamo se iskreno zapitati što znači ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom. Koliko je naš život doista usmjeren prema njemu? Je li Bog središte našega svakodnevnog života ili ga se sjetimo tek onda kada nam je potreban?
Vjera nije samo prolazan osjećaj. Nismo vjernici samo onda kada nam je dobro i ugodno, kada sve ide onako kako smo planirali. Bogu ne pripada samo jedan dio našega života, nego cijelo naše biće. Ne pripada mu samo dio našega vremena, izdvojen za molitvu, nego cijeli naš dan. Smisao našega kršćanskoga života jest potpuna i apsolutna okrenutost k Bogu u svakom trenutku. Bilo da sjedimo ili smo na putu, da liježemo ili ustajemo ili što god drugo radili, trebamo to raditi u Bogu. Pozvani smo se potpuno predati Božjoj volji i time dopustiti da ona oblikuje sve naše odluke, od onih najmanjih do onih najvećih. Ono što ću danas raditi ili ne raditi, kako ću se prema drugima odnositi ili ne odnositi i sve drugo što činimo; u svemu tome Gospodin nam mora biti jedini kriterij našega djelovanja. Samo tako On može postati naše središte, samo nam se tako Bog može urezati u srce.
No Isus svoj odgovor ne završava samo zapovijeđu ljubavi prema Bogu. Odmah joj pridružuje i drugu, ljubav prema bližnjemu, te zaključuje da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.
Mi smo društvena bića, bića odnosa. Svakoga dana susrećemo mnoštvo ljudi i ulazimo u različite odnose. I uistinu nam nije teško ljubiti one koji nas ljube, koji nas razumiju i koji su dobri prema nama. Ali što je s onima drugima? Što je s ljudima koji nam nisu simpatični, čije ponašanje ne odobravamo ili koji su nas možda povrijedili? Što je s onima s kojima se teško slažemo i koje bismo najradije izbjegavali? Isusov odgovor ostaje isti: i njih smo pozvani ljubiti.
Ljubav, u pravom smislu te riječi, nije samo osjećaj ni prolazan poticaj koji danas postoji, a sutra nestaje. Ona uključuje odluku i djelovanje. Pozvani smo ljubiti i onda kada nam je teško, kada nam se ne da, kada sve ukazuje na to da bismo trebali postupiti suprotno. Svaki je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i svaki ima dostojanstvo djeteta Božjeg koje ne ovisi o našim simpatijama ili osobnim iskustvima. To vrijedi i za nas same i za naše bližnje, a osobito za one prema kojima osjećamo odbojnost. Kada ljubimo bližnjega, ljubimo Boga u njemu. Zato su ove dvije zapovijedi nerazdvojive. Ne možemo iskreno tvrditi da ljubimo Boga ako svjesno zatvaramo srce pred čovjekom kojega je On stvorio.
O tome jasno govori i Prva Ivanova poslanica: Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti (1 Iv 4,20). Lako je govoriti o ljubavi prema Bogu, ali njezina se istinitost provjerava u našim svakodnevnim odnosima. Isto tako, lako je govoriti o ljubavi prema čovjeku, ali kršćanska ljubav svoj najdublji izvor i mjerilo pronalazi u Bogu, koji nas je prvi ljubio. U njemu učimo ljubiti i onda kada ljubav prestane biti laka, ugodna ili uzvraćena.
Završio bih riječima sv. Jakova apostola: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? (…) Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. (Jak 2,14.17)
Vjera se u djelima očituje. Nije cilj samo izgovarati da vjerujemo i da ljubimo Boga, nego dopustiti da ta ljubav zahvati cijeli naš život. Ako nam se Božja riječ uistinu ureže u srce, tada će se ona jasno očitovati u svakom našem pokretu i djelu, a naposljetku i u svakom našem odnosu. Tada će naš život od jutra do večeri, od jednoga susreta do drugoga postajati odgovor na dvije zapovijedi koje je Isus stavio u samo središte naše vjere – ljubiti Boga i bližnjega svoga.
