Jer i onaj brat koji nas povrijedi ostaje naš brat. Njegova pogreška ne poništava njegovo dostojanstvo, niti jedna njegova slabost briše činjenicu da nam je darovan. Zato ga ne trebamo otpisati kada postane težak za nas, nego upravo tada još više nastojati gledati ga onako kako ga gleda Bog.
Nije li upravo tako i s našim odnosom prema Bogu? Kršćanstvo se često svodi na popis onoga čega se treba odreći: vremena, navika, grijeha, vlastitih planova... I doista, Isus traži da ga stavimo ispred svega. Ali to nikada nije cilj sam po sebi. Bog od čovjeka ne traži da ostane praznih ruku. Traži da se odrekne manjega kako bi mogao primiti ono veće.
O liku fra Rolanda Zlopaše najviše doznajemo iz svjedočanstava onih koji su ga poznavali. Opisuju ga kao čovjeka mirne i blage naravi, asketskoga izgleda i skromna držanja. Iako je na prvi pogled djelovao povučeno, rado je razgovarao s drugima i bio otvoren i pristupačan.
Zašto oklijevaš? Zašto se bojiš? Vjeruj, iskaži hvalu i primi. Neka poniznost bude smjela, neka čednost bude pouzdana. Nije vrijeme da djevičanska jednostavnost zaboravi razboritost.
Već je prošlo 800 godina od kako se duša svetoga našega brata i oca Franje preselila Gospodinu. Onaj koji se za blaženog života potpuno suobličio Kristu, ni u smrti nije vidio neprijatelja već Sestru koja ga je ponijela u zajedništvo Boga kojemu se sav bio predao. Upravo ta smrt postala je sjeme koje i nakon toliko godina rađa mnogom braćom i sestrama koji poput njega žele na takav način nasljedovati Evanđelje.
Pozvani smo, silazeći s gore, postati odraz Njegove svjetlosti i biti, po Njemu i s Njim, „svjetlo svijeta“.
Spomen-slavlje zaključeno je pozivom da sjećanje na pobijene fratre ne ostane tek povijesni čin, nego trajni poticaj na vjernost Bogu i narodu, po uzoru na njihovu žrtvu predanja, ustrajnosti i vršenja Božje volje.
Odijevao se skromno i jednostavno, nerijetko je bio i bos, samo sa sandalama na nogama. Bio je i čovjek mira, te je često bila dovoljna jedna njegova rečenica da se utiša razdor i da se zavađena srca ponovno približe. U pobožnosti je bio postojan te krunicu nije ispuštao iz ruku. A osobiti znak svetosti bile su i ptičice, koje su mu često slijetale na ruke, kao da su u njemu prepoznavale isti duh svetoga Franje, koji je nekoć sve stvorenje smatrao braćom.
