Mt 22,15-21:
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Kako smo navikli i dosad, ni u današnjem evanđelju farizeji se nisu baš proslavili. Ali isto smo tako navikli ponekad pronaći sebe u tim farizejima, što može biti slučaj i u današnjem evanđelju.
Najprije, u današnjem drugom čitanju vidimo kako Pavao zahvaljuje Bogu i moli se za zajednicu Solunjana. Također govori kako evanđelje nije do njih došlo samo u riječi nego u snazi, Duhu Svetome i mnogostrukoj punini. Nadalje, u ovom istom poglavlju Pavao piše kako su se odrekli idola i počeli služiti živomu i istinskomu Bogu. Iz Pavlovih riječi možemo vidjeti kako je Božja riječ utjecala na tu zajednicu. Nije im bila jedna od mnoštva svakodnevnih priča koje „na jedno uđu, na drugo izađu“, niti samo još jedna informacija ili trač koji mogu zapamtiti, ali i ne moraju.
Božja riječ bila je za njih nešto što ih je dotaknulo. Kada su je čuli, nisu ostali isti. Ona je ušla u njihove živote te je došlo do promjene. Prestali su se klanjati idolima i počeli štovati pravoga Boga, tj. nisu samo čuli Božju riječ kao neku puku informaciju nego su odgovorili svojim životom i ponašanjem.
No mi ljudi ponekad čujemo samo ono što nam se sviđa, a ono s čim se ne slažemo ili što nam se ne sviđa smatramo prijetnjom. Tako je i s farizejima iz današnjeg evanđelja. Oni su bili obrazovani, jako cijenjeni i poštovani te ih je narod slušao. No sada se ploča okrenula! Sada Isusa prati mnoštvo ljudi, vole ga i slušaju ga dok priča. Kada je on tu, farizeji padaju u drugi plan, a njihov ugled se narušava. Njih ne zanima što Isus ima za reći niti dopuštaju da ih njegova riječ dotakne. Zanima ih samo kako se vratiti u prvi plan. Nije im važna Istina koju Isus govori, nego kako te riječi iskoristiti protiv njega. Ne žele promjenu, već čvrsto žele sačuvati ono što imaju.
Najlakše je sebe opravdati! Kada čujemo Božju riječ koja nas poziva na promjenu, lako pomislimo kako se to odnosi na neke druge ljude, a ne na nas. Promjena nije laka, a pogotovo nije lako izaći iz sigurne i udobne zone. Nije lako priznati da netko nešto zna bolje od nas, pogotovo kada je to „nešto“ naš vlastiti život. Često se tada osjećamo ugroženima i doživljavamo to kao prijetnju vlastitom ugledu, kao što je bilo i kod farizeja. Nije lako priznati da netko nešto zna bolje od nas! No kada znamo da je taj „netko“ sam Bog, koji nam progovara i naviješta svoju Riječ na razne načine, zastanimo i, poput Solunjana, pustimo da nas ta Riječ zahvati i uđe u naše živote.
Nadalje, čitamo kako farizeji šalju svoje učenike i herodovce da upitaju Isusa: „Je li dopušteno dati porez caru?“ Farizeji su održali vijeće, smislili ovo pitanje i nadali se da će Isus odgovoriti „da“ ili „ne“, a upravo je u tome bila njihova zamka. Ako bi Isus odgovorio da treba plaćati porez caru, njegovi sunarodnjaci Židovi mislili bi da je pristaša Rimljana te bi se zbog toga udaljili od njega. S druge strane, ako odgovori da ne treba plaćati porez, onda bi ga Rimljani mogli optužiti da radi protiv rimske vlasti. Farizeji su mislili da ga tim pitanjem „imaju u šaci“, da će ga Židovi ili zamrziti ili će ga Rimljani optužiti te da će se tako oni vratiti u prvi plan. No Isus je Sin Božji i nije se dobro poigravati s njim na ovakav način.
Isus ih najprije pita čija se slika nalazi na novčiću, na što oni odgovaraju da je to Cezarova slika, a on daje svoj poznati odgovor: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Isus na vrlo mudar način odgovara da je dopušteno plaćati poreza caru, odnosno da trebamo plaćati poreze, biti odgovorni građani i doprinositi razvoju društva. No to nije glavna poruka njegovih riječi.
Kada mu kažu da je careva slika na novčiću, on dopušta plaćanje poreza, no, koristeći riječ „slika“ Isus nas upućuje na Knjigu Postanka. U prvom poglavlju Knjige Postanka čitamo kako Bog stvara čovjeka na svoju sliku. Vidimo da se upotrebljava ista riječ te da Bog stvara muškarca i ženu na svoju sliku i priliku. Stoga nas Isus svojim odgovorom ne uči samo da poštujemo državne vlasti i plaćamo porez, odnosno da dio svojih prihoda dajemo državi. Uči nas onome što je mnogo važnije od toga: da svoje živote i sami sebe podamo Bogu jer smo stvoreni na njegovu sliku. Nosimo njegovu sliku te naš život nije određen samo našim znanjem, našim planovima i udobnim zonama, već smo pozvani živjeti u odnosu s njim i s drugim ljudima.
