Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova.
Ovako počinje odlomak nedjeljnog evanđelja… Koga zanima cijeli, pronaći će ga i pročitati (Mt 25,14–30).
Radije bih ostao na uvodnim riječima… Najprije, logično je da bez talenata ne bi bilo ni mogućnosti. Mogućnosti da talentima nešto od života napravim i kraljevstvo nebesko sebi ne zatvorim. Kada sam prvi put naišao na ovaj poduži odlomak, dugo sam se pitao, buljeći tupo i izbezumljeno. Čudio sam se kako Bog daje svima kako hoće, kada hoće i koliko hoće (1 Kor 12,11).
Još su mi čudnije bile riječi: Tko mu smije reći: ‘Što radiš?’ (Job 9,12). Uza sve to, Isus u govoru o talentima spominje preduvjet, odnosno sposobnost. Jasno, i ona je darovana, jer je, na kraju krajeva, Bog taj koji daruje određenu sposobnost koja je preduvjet za primanje talenata.
Gospodar mi nešto udjeljuje. Meni, koji sam isti kao i svi: nakupina žila, mesa, kostiju… A svemu tomu duša daje mogućnost bivanja, djelovanja i, valjda, promišljanja. No pitam se jesam li išta od toga želio. Je li me netko pitao želim li uopće biti stvoren? Ne, nije! I onda se, stvoren bez privole, nađem bačen u ovaj svijet koji je od početka do kraja života nejasan. Bolje rečeno: kronična dubioza!
Osim toga, dok tumaram u tom bunilu, netko mi od malih nogu u glavu ubrizgava što je istina, što ne. Što je činjenica, što laž. Što aksiom, što besmislica… Na kraju ispada da nisam zapravo ništa od onoga što mislim da po sebi jesam. Ali ne samo to: još mi i Gospodar, koji je iznad svega toga, nešto povjerava i odlazi. Sve to uz prijetnju onime što će se dogoditi ako to povjereno ne iskoristim: Beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi (Mt 25,30).
No ni samo prihvaćanje tih talenata nije baš idilično, jer uz uvjet primam (opet bez svojega pristanka) talent, dva, tri, pet… Zbog toga sam smatrao da nešto što je u Gospodarevim očima toliko važno sigurno ne vodi u light verziju života. Dobio sam i potvrdu toga kada sam čuo: Ne znam jesu li više teret ili blagoslov.
To sigurno nije izustio netko s jednim talentom, nego onaj natovaren s pet. Muči ga životna rastrojenost: kada svira, pjevao bi. Kada pjeva, pisao bi. Kada piše, slikao bi itd. Sve se to može opisati kao egzistencijalni ADHD!
S druge strane, onaj s jednim talentom jadikovat će, zureći u ovoga s pet, jer od silnoga buljenja ni sam ne vidi jedini talent koji ima. Dok gleda u ovoga s više nadarenosti, sve proviđeno sužava na gore spomenute vještine. A vjerojatno i ne vidi da nešto u sebi već nosi: možda socijalnu inteligenciju ili moć introspekcije, možda zavidnu empatiju ili dar molitve… Dakako, opet ništa od toga nije posjed neke osobe! Ni vještine ni takvi darovi nisu vlasništvo, nego povjerene mogućnosti.
Sve to upućuje na sraz između zagledanosti u Božju providnost i zadnje riječi u retku: otputova. Na prvi pogled izgleda kao da je taj Gospodar deistički Bog, tj. onaj koji je sve stvorio i otišao na dugogodišnji odmor do ponovnog dolaska. Ipak, Bog sve uzdržava. On i dalje daje, kako Pavao kaže, i htjeti i djelovati (Fil 2,13). Uz to, uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28). I samo po tom darivatelju svega što jest, ma kako to u životu mizerno izgledalo, mogu raditi i krčiti put za kraljevstvo nebesko.
Ali što je s onima koji su dobili pet talenata, a iskoristili samo dva? Što s onima koji su dobili dva, a iskoristili jedan? Mislim da je takvih najviše… Zašto Isus to spomenuo nije?
