Mt 5,1-12a:
U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Ona je bila žena. Rekli bi, obična žena. Bila je kućanica, majka, othranila je tri sina. 20 godina je bila bolesna, 3 puta je bila oživljavana, sve ukupno, provela je 4-5 godina ležeći na krevetu. Zadnji put kad sam je vidio, par mjeseci prije smrti, rekla je da je spremna otići. Rekla je to s blagim osmijehom na licu, bez patetike, bez suza, a poduža tišina potvrđivala je svu ozbiljnost situacije. Često, nedostatak govora govori više, viče glasnije, vapi snažnije. Taj odlazak, ta raspoloženost za smrt, bio je daleko od bijega od muka i bolesti: to je bila prihvaćenost života, bolesti, nemoći i muke koju jedino mogu razumjeti oni koji su bili tamo, mi ostali možemo samo naklapati i truditi se razumjeti ih. Puno je patila, puno se pitala, puno sumnjala… u trenucima velike boli, kaže da nije mogla ni moliti, osim nekoliko riječi i vapaja: „Gospodine, smiluj mi se!“ Do kraja je strpljivo patila, ponizno se predajući liječnicima, koji su, nekad se činilo, samo produživali patnju. Rekla mi je da joj je teško gledati svoga muža, koji gledajući nju pati na neki svoj način, brinući se za nju na postelji. Nikakvu veliku školu nije završila, ali je zato doktorirala život.
Postoje ti neki životi koji su se dotaknuli naših života, ostavili neizbrisiv trag i otišli dalje, negdje. Postoje kratki susreti koji ljubavlju kopaju brazde u našim životima, i, koliko su dugo ili kratko trajali, tako još brže odu. Ostavljajući nas s prazninom, nekada sa žaljenjem, nekada s krivnjom. Krivnjom što nismo bolje iskoristili vrijeme, krivnjom propusta… Postoje ti neki ljudi koji su tako strpljivo koračali ovom dolinom suza, pred kojima se čini da je Gospod sakrio lice, pa se nevolje i problemi samo nižu jedan za drugim.
Postoje i oni koji se bore i pate, a sasvim nevini, čisti, nedotaknuti i neokaljani prljavštinom ovog svijeta. Gledajući njih i mi se pitamo: „Kako? Kako može više? Odakle im snaga? Pa vidi li Gospod ovo?“ Previše je takvih na dječjim odjelima. Ovaj dan isto zna biti osobito težak, jer sjeme mora umrijeti da bi donijelo plod (usp. Iv 12,24). Bol i praznina ne nestaju preko noći. Roditelji koji su izgubili svoju djecu, ovih dana Ti upućuju teška pitanja i optužbe: „Kako? Zašto? Čemu?“ A Tvoja šutnja je bolja od svakog našeg pokušaja utjehe.
Ona je već sada sveta. Ona je isto majka. I na nju si oborio svoju ruku, i ne puštaš da odahne već godinama. Kad joj je dijete bilo ozbiljno bolesno, nije vapila Tebi da je toga oslobodiš, nije tražila, nije kukala. Plakala je, sumnjala i pitala se puno toga. Ali Tebi je vjerovala. Oni koji su prošli takve situacije kažu da nije ništa gore od nemoći. Nemoći išta učiniti, pomoći, olakšati… Suobličila se Tebi na križu: nemoćnom išta učinit, pomaknuti se, reći… svemoćnom u nemoći. Kad više nije znala što bi, svim svojim bićem, i srcem i razumom, predala je Tebi svoga sina. Jedna žena je to slično napravila prije 2000 godina. U bolnici za vrijeme operacije rekla Ti je: „Ti si mi ga dao! On je Tvoj! Samo si mi ga povjerio na čuvanje! Ja ti ga predajem. Čini što te volja!“ Koja svetost, koja ludost! Ona je bila luda, a Ti si bio još luđi, pa kad si joj ozdravio sina, prebacio si bolest na nju.
Ovo je dan za sve njih: dan svih svetih Tvojih. Tako ih puno ima. Najviše je takvih za koje se ne zna ili zna jako malo ljudi. Oni ne svjedoče po emisijama, oni ne paradiraju po ulicama; oni žive tiho svoju svakodnevicu koja često zna biti vrlo teška.
Ključ razumijevanja ovoga dana donosi Ivan u prvom čitanju, gdje kaže da ti ljudi stoje pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!« Ivan u svom viđenju začuđeno pita: „Pa tko su oni, ti obučeni u bijelo?“ – „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.“ To su oni nemoćni koju su se predali Tebi, suobličili se Tebi u svojoj muci, boli, patnji, osamljenosti, nerazumijevanju… baš kao ove dvije žene. Oni možda nisu svoje haljine prali dugim molitvama, nego su bili tako blizu Tebe, da su bili spremni, kad poteče krv i voda iz boka (usp. Iv 19,35), prinijeti svoje haljine i oprati ih na Izvoru života. Oni su spremni za svadbu, njihovo ruho je spremno (usp. Mt 22,1-14) i zato im nije teško reći neka bude volja Tvoja (usp. Mt 6, 10). I istina je da je sve to teško razumjeti, prihvatiti, jer Njegova pravednosti nije kao naša, Njegova mudrost je nama ludost, a Njegova ludost nama mudrost (usp. 1 Kor 1,23–24). Naše boli, gubici u Njegovim očima znače nešto potpuno drugo što mi ne možemo ni zamisliti.
Zato je ovo dan radosti, dan nade, dan sjećanja. Ne tuge, ne boli, iako i to treba, ali prvenstveno zahvale. Zahvale Gospodinu jer smo imali priliku živjeti, družiti se, upoznati ljude koji su ostavili veliki trag. Kao što se Izraelci u pustinji sjećaju Jahvina zahvata i izlaska iz Egipta, tako i mi nešto slično kad slavimo ovakve dane: sjećamo se Gospodinova dara i zahvata u našim životima, dara zajedništva, života koji smo proveli jedni s drugima.
Hvala Tebi koji činiš lude stvari! Hvala Ti na ljudima koji stavljaš pred nas.
