Mt 18,21-35
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Današnje Evanđelje donosi pred nas zanimljiv tekst. Naime, u ovom Evanđelju čitamo o oprostu. Današnji je čovjek toliko zaokupljen računicom da na riječi „sedamdeset puta sedam“ odmah dolazi do izračuna 490. No, ovdje nije riječ o tome, nego je značenje da trebamo neprestano opraštati.
Iako smo svjesni toga da nam je često teško prijeći preko nekih uvreda i oprostiti, s druge strane, u molitvi Očenaša molimo riječima: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Zar ovdje već sami sebe ne optužujemo kada ne opraštamo drugima? Zar ne tražimo od Boga da postupa s nama onako kako i mi postupamo s drugima?
Koliko smo samo puta ušli u ispovjedaonicu, a već nakon kratkog vremena dopustimo zamjeranje i osuđivanje drugih, zaboravljajući koliko je Bog bio milosrdan prema nama i oprostio nam naše padove.
Već u Knjizi Postanka možemo vidjeti koliko je Bog milosrdan i kako oprašta. Nakon ubojstva Abela od ruke njegova brata Kajina, Bog na Kajina stavlja znak da ga nitko ne smije dirati, jer će se nad onim tko ga ubije izvršiti sedmerostruka osveta. Istina je da grijeh nosi posljedice i rane, ali s druge strane Bog je toliko milosrdan da stavlja zaštitu na Kajina i oprašta mu.
Jedan od zaziva Zlatne krunice jest: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“ U ovome možemo vidjeti da oprostiti možemo jedino onda kada se otvorimo Duhu Svetome i dopustimo mu da preobrazi naše srce po srcu Božjemu, koje je sama ljubav.
Očito je da oprost može izaći samo iz preobraženog srca, iz srca punog ljubavi. Tek onda kada naš život prestane biti računica i trgovina, Duh Božji moći će djelovati u nama i preobražavati nas u ljude oprosta.
Ako promotrimo Gospodinove riječi koje kažu „sedamdeset puta sedam“, i kada bismo htjeli ispuniti taj broj, shvaćamo da to ne bismo mogli učiniti svojim snagama, nego jedino milošću Božjom.
Kada pogledamo kako je samo divno razgovarati s ljudima koji u razgovoru govore o ranama koje su im neki ljudi nanijeli, ali onda na kraju, puni ljubavi i milosrđa, opravdaju tu osobu jer su uvidjeli da nije tako mislila, već je iz svoje ranjenosti i straha povrijedila druge osobe. I zaista, tko sam ja da sudim?
Na kraju, ako se osvrnemo na Katekizam Katoličke Crkve, koji govori da oproštenje neprijateljima dovodi do preobraženja učenika sa svojim Učiteljem, vidimo da opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha.
Na kraju broja 2845. KKC-a jasno piše da Bog ne prima žrtve od zavađenoga, već mu nalaže da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom. Jer zaista, kako mogu sudjelovati u euharistijskom zajedništvu i slavlju ako sam ljut na nekoga i nisam mu spreman pružiti ruku i oprostiti s ljubavlju?
Na kraju, kada promotrimo mnoge svece mučenike koji su odlazili u smrt, u njihovim životopisima stoji da su mnogi u posljednjim izdisajima molili za svoje neprijatelje i sa svojih usana uzdizali molitve: „Gospodine, oprosti im jer ne znaju što čine.“
U tako nedalekoj prošlosti imamo i svjedoke, našu braću franjevce, koji su također odvedeni u smrt i mučeni. Ipak, gotovo je svaki od njih mirno čekao dolazak Gospodinov, u molitvi za snagu i milost da uđe u Kraljevstvo nebesko. A ta su se vrata otvarala ne mržnjom prema progoniteljima, već oprostom i molitvom za njih i za njihova srca.
Na kraju se postavlja pitanje: Kako ja dopuštam da me oblikuju rane i boli? Dovode li me do srdžbe i ljutnje te na kraju do neopraštanja ili pokušavam pronaći opravdanje za uvredu i trudim se oprostiti?
Vapim li zaista Gospodinu da učini srce moje po srcu svome?
