Mt 18,15-20
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«
„I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’” (Post 2,18)
Već na samom početku stvaranja Bog u čovjekovu bit utiskuje jednu od njegovih temeljnih osobina: čovjek je biće odnosa. Nije stvoren da živi sam, zatvoren u sebe i dovoljan samome sebi. Bog, stvarajući čovjeka, odmah pred njega stavlja drugoga čovjeka.
I tako doista biva. Od rođenja pa sve do smrti naš je život ispunjen odnosima. Najprije su tu roditelji, zatim braća i sestre, rodbina i prijatelji. Kasnije dolaze kolege u školi, suradnici na poslu, supružnik i vlastita obitelj, a u našem slučaju redovničkog zvanja, to se može odnositi i na braću/sestre u samostanu. Čovjek se kroz čitav svoj život susreće s drugim čovjekom, s njim dijeli radosti i teškoće, uči od njega, pomaže mu, ali se s njim ponekad i ne slaže.
Sveti je Franjo znao reći: „Gospodin mi dade braću.” Većinu ljudi koji nas okružuju kroz život ne biramo. Ne biramo svoje roditelje, braću i sestre, kolege, a u redovničkom životu ne biramo ni braću s kojom ćemo dijeliti svakodnevicu. Isto tako ne biramo njihove karaktere, navike ni način razmišljanja. Ali upravo su to ljudi koje nam je Bog stavio na put.
Gdje god ima ljudi, ima i odnosa, a gdje god ima odnosa, bit će i nesporazuma, povreda i pogrešaka. Zašto je to tako? Zato što smo različiti. I Bogu hvala da jesmo.
Kada bi svi ljudi bili potpuno isti, kada bismo svi jednako mislili, govorili, osjećali i postupali, svijet bi bio neobično jednoličan. Bog, međutim, nije stvorio čovjeka kao da je riječ o proizvodu iz iste tvornice, uvijek jednakom i bez posebnosti. Svakome je udahnuo nešto vlastito i neponovljivo. Poput slikara koji ne koristi samo jednu boju, nego čitavu paletu, Bog u mozaik čovječanstva stavlja različite ljude, različite naravi, darove i karaktere. Upravo iz te različitosti nastaje ljepota zajedništva.
Nije teško živjeti s drugim čovjekom dok sve ide onako kako nama odgovara. Lako je voljeti drugoga kada se ponaša onako kako bismo mi željeli. Pravo se zajedništvo, međutim, pokazuje onda kada nas drugi povrijedi, kada učini nešto što nam smeta ili kada se s njim jednostavno ne slažemo.
A kako postupiti tada? Odgovor na to nalazimo u jednoj rečenici današnjeg evanđelja: „Ako te brat pogriješi, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.” (Mt 18,15)
Svi se prije ili kasnije nađemo u takvim situacijama, no često, nažalost, ne postupimo kako treba. Umjesto da svoju primjedbu uputimo onome na koga se odnosi, njegove mane i pogreške iznosimo pred drugima.
Lako je govoriti o drugome, ali je mnogo teže govoriti drugome. Još je teže reći mu nešto što možda ne želi čuti. Potrebna je određena hrabrost stati pred čovjeka i, bez osuđivanja i ponižavanja, reći mu istinu koja možda neće biti ugodna.
Ali upravo o tome Isus govori u današnjem Evanđelju. Ako naš brat, naš bližnji, pogriješi, ne kaže nam da o njegovoj pogrešci razgovaramo s drugima. Ne kaže ni da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo. Kaže: „Idi i pokaraj ga nasamo.” Njegova opomena nije poziv na poniženje, osudu ili dokazivanje vlastite ispravnosti. Cilj nije pobijediti u raspravi niti drugome pokazati koliko smo mi u pravu. Cilj je puno veći: „Ako te posluša, stekao si brata.”
Ova riječ „brat” ovdje je jako važna. Pred nama ne stoji naš protivnik niti naš neprijatelj kojega trebamo pobijediti, nego naš bližnji, naš brat. A ako je pred nama brat, onda i razlog našega djelovanja ne može biti želja za pobjedom, dokazivanjem ili osvetom, nego ljubav. A ljubav ponekad traži da govorimo, ali isto tako često traži da šutimo; ponekad traži da opomenemo, a ponekad da jednostavno strpljivo podnesemo. Ljubiti brata znači prihvatiti ga takvoga kakav jest, sa svim njegovim vrlinama i manama, biti spreman podnijeti ono što nam je teško i uvijek iznova birati dobro drugoga.
Jer i onaj brat koji nas povrijedi ostaje naš brat. Njegova pogreška ne poništava njegovo dostojanstvo, niti jedna njegova slabost briše činjenicu da nam je darovan. Zato ga ne trebamo otpisati kada postane težak za nas, nego upravo tada još više nastojati gledati ga onako kako ga gleda Bog.
