Mt 13,24-43
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«
Današnje nam Evanđelje donosi tri dobro poznate prispodobe o Kraljevstvu nebeskom, no zadržimo se na onoj prvoj, koja nas često najviše provocira – prispodobi o žitu i kukolju.
Kada sluge primijete da je neprijatelj posijao kukolj, njihova prva, posve ljudska reakcija jest: „Hoćeš li da odemo pa da ga pokupimo?“ Žele hitnu akciju, žele čistoću, žele odmah ukloniti ono što ne valja. No, domaćinov odgovor nas iznenađuje. On kaže: „Ne! Pustite nek oboje raste do žetve.“
Isus nas ovom prispodobom, osim što govori o Božjem kraljevstvu, uči i o Božjem strpljenju.
Ovu sliku njive vrlo lako možemo prenijeti na naš vlastiti život, na naše vlastito srce. Svatko od nas u sebi nosi oboje. Svi bismo mi htjeli biti savršeno žito, ali u stvarnosti, unutar nas raste i kukolj – naši grijesi, slabosti, loše navike, sebičnost i povrijeđenosti.
Naša ljudska reakcija često je slična reakciji slugu. Kada uočimo svoj grijeh, postanemo frustrirani. Želimo ga iščupati odmah, na silu, vlastitim snagama. Međutim, Isus nas upozorava da bismo tako, u toj gruboj i nestrpljivoj borbi sa samima sobom, mogli iščupati i ono dobro. Isus pušta da oboje raste. Bog ima strpljenja s našom nesavršenošću. On nas ne odbacuje zato što u nama vidi kukolj; On nas voli jer vidi žito koje može donijeti rod.
Zato promijenimo fokus. Umjesto da svu svoju energiju trošimo na bjesomučnu borbu protiv kukolja, na neprestano bavljenje svojim grijesima i slabostima, Isus nas poziva da fokus stavimo na žito. Gospodin nas poziva da se trudimo u dobru. Silaženje u stalnu borbu s grijehom često nas drži zarobljenima u tom istom grijehu. No, kada se trudimo oko dobra – kada svjesno biramo ljubav, molitvu, strpljenje, pomaganje drugima i zahvalnost – to dobro u nama počinje rasti.
Što više zalijevamo žito, to ono postaje jače i veće, a kukolj na kraju gubi svoju snagu.
Što više gledamo u Gospodina, On postaje veći u nama, a grijeh iščezava.
Nemojmo očajavati nad kukoljem u svom životu. Prepustimo konačnu žetvu i suđenje Bogu koji jedini savršeno poznaje naša srca. Naš zadatak danas nije biti savršen bezgrješni stroj, nego dopustiti Božjoj milosti da hrani ono dobro u nama.
Trudimo se u dobru, budimo strpljivi sa sobom kao što je i Bog strpljiv s nama, i dopustimo da žito u našem srcu nadvlada svaku tamu.
