I opet, tko je moj gubavac? Svi imamo takve koje smo osudili a priori, bez da smo im dali šansu i priliku za susret, oni za koje kažemo: „Ma znam ti ja njega/nju!“ Je li to političar u prvom redu u crkvi? Razvedeni? I oni ponovno udati? Oni koji prodaju svoje tijelo, jer nemaju ništa drugo od čega bi mogli živjeti? Osuđenici nakon zatvorske kazne? Homoseksualci? Duševni bolesnici? Imigranti? … Tko je taj za kojeg nema mjesta u klupi u crkvi ni u mome srcu? Što to stoji na putu da vidim samo bolest i grijeh, a ne vidim čovjeka ispred sebe?
Teško je pisati o Franji, teško govoriti, a od svega je teže živjeti Franju. Čini mi se da nam lakše ide govoriti o Kristu, jer Krist jest Bog, pravi Bog i pravi čovjek, a Franjo je bio samo čovjek. Možda je to problem, pa se pitamo kako je Franjo mogao to sve, a mi ne možemo? Osobito onda kad govorimo o siromaštvu. Franjo je ispunio ono Augustinovo da je Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom (usp. Augustin, 192).
Možda nam je baš zato teško govoriti o Franji jer nas uvijek postidi. No gledajući Franju on mi ne govori što ja nisam kao fratar, on mi govori, dapače, on viče što bih ja mogao postati kao fratar, kakav bih mogao biti i kakva bi djela mogao činiti. Svetost, kao što je Franjina, ne čini ljude oko sebe manjima, ne čini ih ljubomornima i zavidnima. Takva svetost tjera ljude na promjenu, jer susret sa Svetim ne ostavlja nikoga ravnodušnim; neke tjera u promjenu, a neke još dalje od svetosti. Kako god bilo, ništa nije isto nakon susreta s Njim. Toma Čelano kaže da kad je brat Bernard vidio Franjino ponašanje i kad se naužio mirisa njegove svetosti u njemu se rodio duh spasenja (usp. 1Čel, 24). Kada je bogataš čuo da je Isus u njegovom gradu, pohrlio je s pitanjem da što mu još treba za Kraljevstvo (usp. Lk 18, 18-23). Taj se bogataš nije vratio ravnodušan svojoj kući, vratio se prazan iako mu je Isus nudio svu puninu toga Kraljevstva koje je tražio. Takav je i Franjo, uvijek spreman pružiti ono što je imao: Krista u kojega je bio zagledan i njegovo Kraljevstvo. Franjo nije cilj nego put; put prema Putu. Predivan put jednostavnosti, jasnoće, svetosti, blizine čovjeku. Zato je on tako velik i zato je već 800 godina učitelj svima nama: jer je odsjaj slave Kristove.
Zanimljivo je da Franjo nikad nije htio puno ljudi oko sebe, nije htio ni braću, nije vukao ljude za rukav i zvao ih k sebi. Nije ni trebao, oni su dolazili k njemu. On je imao ono čega su oni bili gladni i žedni: imao je Krista i to u izobilju i Franjo im je davao toga Krista. Franjo je htio samo biti s Kristom. Nije htio mijenjati ni Crkvu, ni ljude, ni svoga oca, ni one koji su njemu blizu. Rekao bih da nije imao ni potrebu za tim. Nitko tko ljubi Krista ne može ne ljubiti čovjeka. To je otajstvo skriveno u nama! Iskrena ljubav ne želi mijenjati. Iskrena ljubav želi samo ljubiti. Ali kojeg li paradoksa! Jedino je ljubav sposobna mijenjati! Franjo je toga bio svjestan. Kad je išao papi nije želio mijenjati Crkvu – on je Crkvu ljubio i jer ju je ljubio mijenja ju već 800 godina. Tako i nas ljude koji smo se ogrnuli debelom kožom teško može nešto dotaknuti i promijeniti osim ljubavi, i one malim slovom i one velikim slovom.
Postoji jedna predivna priča kako je kućica u kojoj su Klara i Franjo razgovarali gorila (usp. Cvjet, 15). Kad su Asižani pohrlili gasiti vatru vidjeli su samo njih dvoje u razgovoru. To je upravo ono što kaže Pismo ognjeni plameni jezici Duha svetoga (usp. Dj 2, 2-3). Klara nije ostala imuna na to, dopustila je da je prožme i zapali taj Duh. Zato je Klara dala sve i postala tako velika. Slično su prihvatili mnogi iz franjevačke obitelji, i oni sveti od Crkve i oni za koje se ne zna. To je Franjo – posrednik Boga i čovjeka.
Ima još jedna stvar koju je Franjo posebno njegovao. To je bilo vrijeme povučenosti u tri povlaštena vremena kroz godinu, tri korizme (ŽivŠp 57, PPr 3). Ono što je živio ostavio je i nama kao nasljeđe. Bio je svjestan naših potreba. Ako on, koji je bio tako blizak Svevišnjem da je prihvatio njegove svete rane, išao tri puta na godinu u osamu da bi razgovarao sa svojim Kraljem, koliko više moramo mi? Njegova povučenost i odlasci nisu bili bijeg, nego je to bio Susret iz kojeg je crpio svu snagu. Njegove korizme su bili odlasci samo da bi se vratio bolji, svetiji, s manje pitanja, a više odgovora.
Kako je Franjo poznavao čovjeka i njegove slabosti vidljivo je iz njegovih pisama. Njegove upute da braća idu dva po dva da na budu sami (usp. 1Čel 12), da se čuvaju moći i vlasti (Opom 4), a Pravilo koje je ostavio snažno miriše na 10 zapovijedi koje nisu zabrane, nego upute i obavijesti kako dođi do onoga kako je i on sam živio: u zajedništvu s Kristom. Franjinoj širini govori u prilog da ni jedna redovnička obitelj nije u stanju pružiti svima mogućnost slijediti svoga utemeljitelja: i muškima i ženskima, i onima u samostanu i van njega, i braku, i mladima i starima.
Još jedna od uputa braći je da budu gostoljubivi prema drugoj braći (PPr 6), jer fratar nema kuće, a zapravo ima cijeli svijet kao svoju kuću. Nekad mi se čini da, iako Franjo nikad nije htio samostane, možda je bio svjestan naših potreba. Pa kad je doveo Gospođu Siromaštinu na brijeg i pokazao joj dolinu i rekao „Cijeli svijet je naš samostan!“ (SgS 63) nešto slično se ostvarilo. Ne tako davno, jednom talijanskom fratru sam zahvalio na dobrodošlici i gostoljubivosti na što je on odgovorio: „Nije to radi tebe, nego radi Franje.“ Dok je god ovakvih ispunja se ona Isusova da će oni koji ostave bilo što poradi Njega primiti stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja (usp. Mk 10,30).
U ovom vremenu individualnosti, solo igrača, narcizma, hedonizma, Petar Pan sindroma… nikad više nije potreban Franjo. Netko tko će biti ljubav tamo gdje je nema, svjetlo u tami… blizina u bolestima i napuštenostima, radost u teškoćama… Netko tko će prekinuti beskonačni niz bezvoljnosti, prosječnosti, letargije, nezainteresiranosti za život u ispunjenosti i radosti. Život koji je vrijedan življenja, a ne preživljavanja. Jer postoji nešto više od svega ovoga što gledamo i želimo, nešto više što je vrijedno odricanja i truda. To je Franjina priča koja i danas živi, zrcalo njegova odlaska od kuće, skidanja pred narodom i biskupom. Da, on je živio prije 800 godina, ali ispunja se ona Salomonova da sve što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem (Prop 1,9) jer su samo okolnosti drugačije, čovjek je ostao gotovo isti. Nisu zlatnici nego euri i dolari, nije poželjno biti križar nego influencer, nije mekušasto odijelo(usp. 1Čel 2)nego markirano… niz je beskonačan. Tako je Franjo imao gubavca, a mi? Koga mi imamo za gubavce danas? Tko su ti tako, da iskoristim tu lijepu riječ, marginalizirani ljudi koji u nama crkvenjacima stvaraju odbojnost? Kaže Isus na jednom mjestu: „Siromahe uvijek imate uza se.“ (Iv 12,8) Franjo je imao siromahe, imamo ih i mi; Franjo je imao i gubavce, a mi? Uhvatiti se u koštac s tim pitanjem u Franji je iznjedrio najvažniji događaj njegova života. Tko god, ili što god bio onaj gubavac kojega je poljubio uz cestu, u Franji je slomilo srce od kamena i postalo je srce od mesa. (usp. Ez 11, 19) Od toga trenutka, Franjino srce od mesa postalo je osjetljivo na čovjeka i na Riječ. I opet, tko je moj gubavac? Svi imamo takve koje smo osudili a priori, bez da smo im dali šansu i priliku za susret, oni za koje kažemo: „Ma znam ti ja njega/nju!“ Je li to političar u prvom redu u crkvi? Razvedeni? I oni ponovno udati? Oni koji prodaju svoje tijelo, jer nemaju ništa drugo od čega bi mogli živjeti? Osuđenici nakon zatvorske kazne? Homoseksualci? Duševni bolesnici? Imigranti? … Tko je taj za kojeg nema mjesta u klupi u crkvi ni u mome srcu? Što to stoji na putu da vidim samo bolest i grijeh, a ne vidim čovjeka ispred sebe?
Franjo, u svojoj ludosti ili svetosti, a tanka ih granica razdvaja, ljubi ono što mu je bilo odvratno. Doslovno miče ono što mu stoji na putu da bi ljubio čovjeka, da bi ga zagrlio. Tako je Franjo došao i do Boga. Jer ono što nam smeta da dođemo do Boga, je ono što stoji i između nas i čovjeka. Nije to nešto što smo dobili, naslijedili, nešto što nam je nametnuto. To je nešto što sami stavljamo i ne damo da se makne, najčešće jer je lakše, manje problema, manje neugodnosti, manje priča sa strane… Franjo se Bogu tako približio da ga je rukama mogao prihvatiti, tako da sveti čavli naprave rane i na njegovim rukama. On je hodao putem koji mu je Krist pripremio, pa su sveti čavli i na nogama napravili otiske. Maknuo je ono što smeta da bude brat čovjek, maknuo je ono što smeta da srce dodirne srce, da Krist učini srce njegovo po srcu svome, pa je i tamo ostala sveta rana i to ne na kamenim ili drvenim pločama urezana rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga (usp. 1Bon XIII).
Jer je bio slika Kristova, Franjo je i dalje neiscrpan izvor nadahnuća. On koji je tako poznavao čovjeka da njegova pisma i ostavština i dalje živi. Usudim se reći da je Franjo bio prvi psiholog svijeta uz jednu bitnu razliku. Njegovo znanje nije bilo skupljeno znanje iz knjiga i analize ljudi. Njegovo znanje poznavanja čovjeka bio je dar Neba. To je bila mudrost koju je izlila Mudrost Kralja vjekova. Zato je Franjo tako dobro poznavao čovjeka. Njegov cilj nije bio samo poznavati čovjeka da ga može analizirati i usavršiti. Ne! Njegov cilj je bio dovesti čovjeka Bogu: Franjo nije htio savršenog čovjeka nego Božjeg čovjeka.
Molim Svevišnjega Kralja, moga Gospodina Isusa Krista da nas nikad ne odvoji od sebe i od onoga za kojim smo pošli.
