Tijekom svoga života pomogao je mnogim ljudima i doveo ih Isusu. Bio je prijatelj mnogim ljudima, obiteljima, svećenicima, pa i biskupima. Služenje i ljubav prema bližnjima bili su motori njegovog života.
Volio je kriket, veslanje, golf, nogomet, ribolov… Kao mali dječak redovito je molio sa svojom obitelji i odlazio na svetu misu na kojoj je ministrirao. U školi je bio vrijedan, redovito je pomagao drugima. Budući da je u svom društvu bio jedini katolik koji živi svoju vjeru, nerijetko je bio ismijavan od svojih vršnjaka.
Pedro Ballester Arenas rodio se 22. svibnja 1996. godine u Manchesteru, u katoličkoj obitelji podrijetlom iz Španjolske. Roditelji su njega, kao i drugu dvojicu mlađe braće, odgajali u vjeri. Kako je Pedro vremenom rastao, tako je rastao i njegov duhovni život; svakodnevna molitva i upornost u odlasku na svetu misu donijele su njegovu mladom životu promjenu. Bog mu je bio na prvom mjestu i sve je smatrao Njegovim darom. Tumačio je drugima vjeru, govorio im je o Bogu i o smislu života. Imao je izražen smisao za humor i ljubav prema bližnjemu.
Živahnost, razigranost i polet jednog momka usporila je bol u donjem dijelu leđa, kada je imao osamnaest godina. Od bolova se više nije mogao baviti sportom, a ni spavati. Na poticaj svoje bake otišao je u bolnicu na pregled, gdje se ustanovilo da Pedro boluje od raka kostiju, većeg od 15 cm, smještenog u kosti zdjelice.
Kada su mu roditelji kroz suze objasnili o čemu je riječ, u želji da utješi uplakanu majku, Pedro ju je podsjetio na jednu rečenicu koju mu je ona često govorila: „Isus daje križ svojim prijateljima.“ U bolesti je Pedro vidio priliku da se još više približi Isusu i zagrli križ. Kemoterapije su ga vrlo iscrpile, a on je svoje trpljenje prikazivao najviše za tadašnjeg papu Franju, s kojim se osobno susreo, i za cijelu Crkvu.
Iz dana u dan rak se sve više širio te zahvatio brojne organe, dok su šanse za preživljavanje bile gotovo nikakve. Iako je križ bolesti prihvatio izuzetno dobro, na trenutke mu nije bilo lako pomiriti se s dijagnozom. Najveću bol mu je stvarala činjenica da u toj bolesti puno pate njegovi roditelji, braća i bližnji. Znao je biti potišten i gubiti strpljenje s ljudima, ali vrlo brzo bi im se ispričao i vratio osmijeh na svoje lice. Također, neizostavni su bili trenutci tuge, tjeskobe, tame, sumnje… No vjera u Boga, prisutnost bližnjih, molitva, vedar duh i smisao za humor davali su mu snagu da uvijek iznova prihvati svoj križ. U tišini je patio i plakao, ali se uvijek iznova predavao u Božje ruke i tako nalazio mir.
Tri godine intenzivne borbe s bolešću Pedro je nazvao najsretnijim godinama svog života. Dana 13. siječnja 2018. godine oko njega se okupilo veliko mnoštvo ljudi i molilo. Okupljeni narod je molio krunicu, te nakon nje molitvu „Salve Regina“ – u rečenici „svrni svoje milostive oči na nas“ Pedro je preminuo.
Pedrov život je inspiracija za mnoge ljude, posebno mlade i one koji se bore s bolešću. Tijekom svoga života pomogao je mnogim ljudima i doveo ih Isusu. Bio je prijatelj mnogim ljudima, obiteljima, svećenicima, pa i biskupima. Služenje i ljubav prema bližnjima bili su motori njegovog života. Neka nam njegov životni križ pomogne u prihvaćanju vlastitoga.
