Najveći dio svoga života, točnije trideset i pet godina, fra Bonifacije je proveo služeći na Brijegu. Poznavao je svakog župljanina, a nije bilo čovjeka koji nije znao za fra Bonifacija. Krasila ga je velika dobrota srca i razumijevanje prema potrebnima, a posebno prema đacima koji su mu bili povjereni u konviktu.
Slijedeći Krista, utrku završili i u vječni dom sretni prispjeli. Redove osnivali, bližnjeg ljubili, mučenički umirali, kreposno živjeli, padali i ustajali, molitvu ne zanemarivali, evanđelje širili, Kristu vjerni ostali – to su oni koje danas slavimo.
Svatko sa svojom nakanom i potrebom očituje svoje molbe Mariji tražeći njezin zagovor. A ona, kao prava Majka nikoga ne ostavlja, strpljivo sve sluša i kod Isusa se moli za nas. Njezine glavne poruke čovječanstvu kroz povijest, a i dan danas su pozivi na obraćenje i molitvu.
Kolbe je s molitvom na usnama umro od primanja injekcije dan uoči svetkovine Uznesenja Bezgrešne 14. kolovoza 1941., a tijelo mu je spaljeno dan nakon, na samu svetkovinu. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1982. koji ga je nazvao mučenikom ljubavi.
Okružen takvim ljudima, Isus izostavlja bilo što reći; pogriješit će što god kaže, a oni će to iskoristiti protiv njega, jer im cilj nije Zakon niti žena, nego njegov pogrešan odgovor.
Kad bira za nas, Bog uvijek bira najbolje i želi nam najbolje, bez obzira što mi to često ne prihvaćamo, misleći da znamo bolje od njega.
Želi ozdraviti, biti zdrav, progledati, jer bio je slijep, točnije slijepi prosjak. Za pretpostaviti je da je zbog svog stanja bio na rubu društva.
Isus je na križu umro za nas nesavršene, nije umro samo za savršene. Davati živote za druge možemo ostvariti tako da im donosimo Život, a Život sam u sebi je Bog.
