Iv 20,19-23
Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Nakon pedeset dana slavlja Kristova uskrsnuća, došli smo do kraja uskrsnoga vremena. Svetkovinom Duhova ili Pedesetnice zaključujemo naš vazmeni hod s Uskrslim Gospodinom. Danas je Crkva posebno radosna jer se na današnji dan objavila svijetu, počela je javno djelovati. Njezina objava i djelovanje započinje silaskom Duha Svetoga na apostole.
Na početku samog evanđelja zapažamo strah kod učenika. U tom strahu, oni zatvaraju vrata misleći da će se tako riješiti straha i biti sigurni. Ovdje je riječ dakako o pravoj prostoriji s vratima, ali i o vratima njihova srca. S jedne strane uzrok njihova straha može biti mogućnost progonstva od strane Židova, a s druge strane može biti i uzrok nevjere, nepovjerenja u Gospodina, strah da ih je napustio. Gledano iz naše perspektive, strah koji oni imaju je normalan. Vjerujem kako smo u vlastitom životu prolazili sličnu situaciju kao učenici tako da ih možemo razumjeti.
Zatvorenost se pojavljuje kao prva reakcija, ali zarobljujuća, ne oslobađajuća. Općenito strah može imati i pozitivno i negativno značenje, može nam pomoći, a može nas pojesti. U ovom slučaju, riječ je više o negativnom strahu kojeg se oni trebaju osloboditi, ali ga vlastitom snagom ne mogu nadvladati. Trebaju oslobođenje kako bi mogli vršiti poslanje koje će im biti povjereno. Oslobođenje ne nastaje kada se zatvaraju vrata nego kada Isus koji je veći od svakog straha dolazi među njih i donosi im mir. Njihovo srce je očito bilo previše uplašeno, zato Isus dva puta ponavlja: „Mir vama!“ Mir je dragocjeni Božji dar po kojemu se u učenike ulijeva radost i sigurnost.
Nakon što im je udijelio mir, poziva ih na poslanje, a ono uključuje naviještanje, propovijedanje, svjedočenje, širenje Radosne Vijesti, ali i trpljenje, progonstva, neuspjehe… Kako bi mogli izvršiti svoje poslanje, potreban im je dar koji im Isus daje, a to je dar Duha Svetoga. Upravo tu vidimo Crkvu koja je izišla iza zatvorenih vrata, Crkvu koja se objavila svijetu, učenike čiji je strah raspršila sila i snaga Duha Svetoga.
Učenici su oslobođeni straha, ali nisu oslobođeni od progona i kušnji u svome poslanju. Isus im zato dariva Duha koji će ih voditi kada budu naviještali, tješiti kada budu neshvaćeni, hrabriti kada budu razočarani, braniti kada budu napadnuti, nositi kada budu padali. Važno je naglasiti da je Isus dahnuo Duha u njih, što znači da Duh Sveti nije negdje daleko od nas. On je u nama. Njegova kuća je naše biće. On prebiva i živi u nama, ali je nerijetko zanemaren, zapostavljen i zaboravljen. Zato osvijestimo veličinu dara koji živi u nama. I mi smo kao prvi učenici često u nekom strahu, bojimo se vlastitog poslanja, bojimo se onoga na što nas Duh Sveti poziva i što nam govori i tako ostajemo iza zatvorenih vrata.
Strah je prisutan u čovjeku, ali nema i ne može imati posljednju riječ. Sliku toga daje upravo današnje evanđelje u kojem se početni strah pretvorio u hrabrost i povjerenje. Molimo stoga Duha Svetoga da nas oslobodi svakog straha, da nam podari snage u vlastitom poslanju te da budemo pravi svjedoci Radosne vijesti u današnjem svijetu.
