Pjesma o redovničkom traženju i muci, u molitvi gledajući u Gospodina kao jedinu Nadu...
Čujem, u skrovitosti,
Uzdisaj i jecaj murala živog.
Škrgut krunice, uz šapat Molitve
Mirisom se ruže razliježe.
I teško zvono kuca opet.
Prstima blijedim
prelistavaju listove trošne,
Glava pognutih,
kapucama pokrivenim,
uzdižu duh svoj gore.
Kroz lomljeno staklo
probijaju se zrake boja,
osvjetljujući tamu, beznađa
Sjene boja pokrivaju lica,
Brigama nagužvana.
U zamućenom pogledu,
Biser se krije, kap čiste vode
niz odron lica ide.
Stopala praha puna,
rubinastom su bojom urešena.
Utopljeni u svijet
koji guši ovu čistoću i sjaj
u dubini duše, podižu glavu
Svjetlilu malom,
koje titra i dalje.
