Korablja Crkve plutajući po vodama života darovala je tolike svete duše. Duše koje su krasile kreposti ljubavi, vjere i nade. Takve duše su blagi vjetar mora, sunce noći i mir u strahu.
Memorija srca se stalno vraća na proživljeno, odnosno nadživljeno i u tome traži okrepu. Jedna od stvari koje se čuvaju u memoriji srca jesu prvi koraci. Toliki tragovi i otisci. Čovjek nema prostor u koji nije zakoračio ili što nije dotaknuo. Svaki korak je putovanje. Stalno putuje i ostavlja tragove, a svako putovanje ima smisao i cilj. Ima svoje odredište. Svoju početnu i krajnju točku. Prvo i zadnje slovo. Ono koje pokazuje smjer. Obzor života zahtijeva smjer.
Kamo idem? S kime ili čime idem? Zašto idem? Idem li uopće?
Kormilo života, ukoliko nema vlastite odgovornosti prepušteno je vjetru i različitim udarcima valovlja. Ostavljeno, dopušta silama da njime upravljaju. Time život gubi smjer. Prepušteno neodlučnosti ili neotvorenosti za bilo kakvo usmjerenje pluta morem života. Prepoznavanje pomoći u drugima oko nas čini put blagoslovljenim, olakšavajućim i radosnijim. Jedni drugima pomažući iskazujemo ljubav, čime osvjetljujemo put života kojim putujemo (usp. Fil 2,15-16).
More života je prepuno brodoloma i nestalih. Od onih koje se i dalje traži do onih koji su usidreni u sigurne luke bezbrižnosti. I onih koji se bore za život utapajući se u divljem valovlju svijeta. Valima koji navaljuju potopiti lađe i brodove. U takvim su vremenima potrebni svjetionici puta. Svjetionici su svete duše u vodama, koje i danas teku iako su uprljane različitim nemoćima, slabostima i padovima. Duše koje su gledale i ustrajale u smjeru u kojem su postigle cilj. Cilj vječne mirne obale u zajedništvu s Kristom. Ona utiha koja je nastala nakon oluje koja je udarila apostole i Isusa na lađi. Zapljuskivanje valova otrježnjuje i vraća pogled na cilj i poziv u pomoć. Svetost čovjeka koji je kormilo svoga života prepustio Bogu, obilježena je vjernošću i nadom. Vjera i ufanje. Kreposti koje putuju zajedno, utemeljene na ljubavi (usp. 1 Kor 12, 13).
Korablja Crkve plutajući po vodama života darovala je tolike svete duše. Duše koje su krasile kreposti ljubavi, vjere i nade. Takve duše su blagi vjetar mora, sunce noći i mir u strahu. Sveti Franjo i Dominik bili su svjetionici svoga vremena, vodeći i usmjeravajući i danas. Taj nespojivi spoj gavrana i golubice koji su Noi za vrijeme potopa Zemlje navijestili nadu obale i kopna. Naviještaj nade jest svetost, plod ljubavi i ostvarenje vjernosti. Svetost koja nije zadržavanje. Koja zahvaća čitavu osobu i sve koji su oko nje. Isti je san pratio Dominika i Franju. San u kojem nose Crkvu na svojim leđima. Crkvu koja je u brodolomima života. Onu koja je tonula. Plutajući po površini mora zbog težine bogatstva kojim se obogatila. Bogatstvo koje vuče dnu. U tmine. U bezdan. Svete su duše obilježene siromaštvom i poniznošću izvlačile korablju Crkve. Gavran i golubica. Crni i bijeli fratar. Manji brat i brat propovjednik. Ujedinjenost istoga sna vodi u različitu avanturu života. Život koji je obilježen prijateljskim odnosima, u odnosu s Bogom i u odnosu s čovjekom. Odnose koje prožima svetost, koje je pohranjeno u memoriji srca (usp. Iv 15,15).
Originalnost i autentičnost su oznake svetih. Putevi koji su različiti iako plove Istome. Svetost koja je prijateljstvo. Zajedništvo kojemu je temelj osobno zajedništvo s Bogom. Svetost koja se očituje u prihvaćanju različitosti. U različitom služenju Ljubavi. Služenje koje obnavlja jedro i jarbol korablje Crkve. Zajednički se hod preobražava u trčanje, a duše zajedno lete. Let kao krajnji smisao duše, jer je za let stvorena, poziv je svakom pojedincu, ali u zajedništvu drugih. Vjerujući u zajedništvo svetih, trčimo k Uskrslome (usp. Iv 20, 4-9).
Prijateljstvo s Bogom i prijateljstvo s drugima jedna je te ista stvar. Ne možemo ih odvojiti jedno od drugoga. Prijateljstvo je najistinitije ostvarenje osobe. (sv. Terezija Avilska)
