"Majka je prva koja dijeli Božje darove; ona prva uči dijete moliti, ljubiti, vjerovati. Ako majka ne bi prenijela tu svetu stvarnost, mnogi bi se duhovi izgubili u životu kao da nemaju temelja. Zato Crkva naglašava: svećeništvo majke ne prestaje nikada."
Majka je sveprisutni motiv umovanja, slikanja, pisanja i pjevanja. Motiv koji je darovan kao poziv. U Crkvi je na poseban način doživljen u životu Blažene Djevice Marije, Majke Božje. Došašće koje je priprava za Kristovo utjelovljenje, na poseban način pred nas stavlja Majku. Ova je bilješka plod dubokog promišljanja fra Rufina Šilića (1911.-1985.), koji je sam svjedok ljutog i nimalo jednostavnog poziva majčinstva mnogih udovica nakon rata. Fra Rufin govori o kršćanskom majčinstvu u nekoliko kategorija: majčinstvo kao tijelo Gospodinovo, majka kao svećenica života, kao dio društva, o odnosu Krista prema ženama, o majci kao katakombi obitelji i o onoj koja je odlučiteljica života.
Fra Rufin ovako oslikava majčinstvo:
Jedan je kršćanski pisac rekao da je najuzvišenije Kristovo djelo to što je ženskome biću dao dostojanstvo sakramenta. Time je, kaže, ženu uzdigao u samo središte Božjeg spasenjskog nauma i obdario je nebeskom čašću. Ne može se dovoljno shvatiti kolika je to čast: kad Krist svojim blagoslovom dotakne ženu i njezino majčinstvo, on to preobražava. Ono što je po naravi prolazno, krhko i tjelesno — postaje nositelj svetoga, postaje sredstvo spasenja. Kada Krist svoj blagoslov stavi na ljudsko tijelo, ono više nije samo tijelo. Po sakramentu ženino tijelo postaje znak neba, a njezina majčinska služba postaje sudioništvo u Božjem djelu stvaranja. Zato se ženino tijelo ne može promatrati samo prirodno, kao puko biološko tijelo, nego i nadnaravno, kao tijelo po kojem ulazi Božja milost. Kršćanski nauk kaže da nijedan drugi sakrament ne zahvaća cijelo čovjekovo biće kao ženino majčinstvo. U krštenju primamo život Božji; u Euharistiji primamo Kristovo tijelo — ali u majčinstvu, žena daje svoje vlastito tijelo, da bi Krist mogao stvarati novi život. Zato kršćanstvo u ženi vidi mjesto ulaska Božje milosti u svijet.
1. Majčinstvo kao tijelo Gospodinovo
Kada žene trpe, rađaju, podnose bol, sve to postaje sjedinjenje s Kristom. Rađanje nije samo biološki čin, nego i sudjelovanje u Kristovu predanju. Kao što Krist predaje svoje tijelo za život svijeta, tako i žena daje svoje tijelo da bi drugi živjeli. Kršćanska žena time postaje “živo tijelo Gospodinovo” — mjesto gdje Bog stvara novi život i ulazi u ljudsku povijest. Ona postaje put kojim Božja milost dolazi u svijet. Zato je Krist, uzdižući svoju Majku na nebo, htio pokazati da majčinstvo ima vječnu vrijednost i da ono što je po ženi dano, ni u nebu ne prestaje biti blagoslov. Kršćanka je ženidbeno biće, majčinsko biće, ali i duhovno biće, jer joj je Krist darovao dostojanstvo sakramenta. Ona je velika, jer u njoj djeluje sakrament: Božja ljubav, Božja milost. Kao što je voda nositelj bratskog života u prirodi, tako je i ženino tijelo nositelj života u nadnaravnom redu. Po sakramentu ženina duša i tijelo postaju više od prirodnoga: postaju prostor u kojem se rađa novi život, ne samo naš, nego Božji život u našoj djeci.
Ovo je ono čega se današnji svijet toliko boji kada napada kršćanstvo i majčinstvo: jer kad žena prima sakrament, njezino tijelo postaje mjesto Božjeg djelovanja, mjesto gdje Krist nastavlja svoje djelo utjelovljenja i spasenja. I zato suvremeni svijet, koji odbacuje sve što podsjeća na žrtvu i svetost, napada upravo ženino tijelo i majčinstvo. Ako majka rađa po teškoćama i bolima, to ne umanjuje njezino dostojanstvo, nego ga povećava. Jer Katolička Crkva naučava da upravo to — trpljenje i darivanje života — pripada poretku spasenja. Tako su i prve kršćanke razumjele svoje majčinstvo: kao put na kojem se sjedinjuju s Kristovom žrtvom. Kao što svećenik po sakramentu posvećuje kruh i vino, tako i majka, po daru svoga tijela, daje Bogu prostor da djeluje u svijetu. Što god učinila majka koja živi svoju dužnost, to je djelo Božje milosti u ljudskoj duši.
2. Majka – svećenica života
Izvor kršćanske ljubavi je djetinjstvo. Kao što svaka kuća čuva svoje ognjište, tako se i u srcu svake žene čuva osjećaj majčinstva. Kršćaninovu pobožnost prate dječje uspomene — ruke majke, molitve naučene uz njezino koljeno, lik majke koja prva otvara put Bogu. U tom se prvom dodiru čovjekova života nalazi početak religioznog osjećaja; taj dodir je prvi oblik svete pouke. U djetetu majka ima posebno mjesto. Bračno stanje donosi joj radost, ali majčinstvo joj daje svetost. Vjera odgoja traži od majke da se žrtvuje i trpi; ali se zato i uzdiže. Prvo mjesto u kući, najviše mjesto ljubavi pripada majci. Ona je uvijek najbliža djetetu, prva koja ga tješi, prva koja ga nosi u požrtvovnosti. To znači: majka je svećenica života. Zato je potrebno podsjetiti vas sve, u svako vrijeme: roditeljstvo ne počinje tek rođenjem, nego već u času blagoslova poslušnosti i bračne ljubavi. Majčinstvo je škola u kojoj majka postaje prva učiteljica ljubavi i prve žrtve. Crkva to potvrđuje: u djetetu se nastavlja liturgija ljubavi, jer majka predaje djetetu vjeru i molitvu “iz duše u dušu”. Nije slučajno da su prve slike koje dijete nosi u srcu: Krist, anđeo, majka, i oltar. Iz majčina srca prenosi se snaga vjere u mali dječji život. Kršćanska majka ne prenosi samo znanje, nego i srce. Zato Crkva želi da majka bude prva propovjednica, prva ispovjednica, prva koja će djetetu pokazati put ljubavi, poštenja, žrtve i molitve. Ona svoju djecu vodi u kršćansku svetu stvarnost, i to ne samo riječju, nego djelom: svojim primjerom, blagom naravi, strpljivošću, žrtvama svakodnevice. Ovo je srž kršćanskog odgoja: život ne prenosi samo učitelj ili knjiga, nego ponajprije majka. Ona uči dijete kako ljubiti, kako praštati, kako poštovati sve što je sveto. Većina djece, prije nego nauči čitati, već zna što znači moliti; jer to uči osluškujući majku. Skoro svaka majka, držeći dijete u krilu, već je svećenica one male kućne liturgije. A ako je dijete sakrament života, onda je i majka ona koja dijete vodi k Božjem planu. Da bi dijete moglo biti Božje, mora biti i majčino — jer Bog posvećuje ono što majka predaje iz ljubavi. To je smisao Kristova dara: Bog uzdiže majčinstvo tako visoko jer je u majci dao čovječanstvu prvi prostor u kojem njegova milost dolazi na svijet.
Majka je prva koja dijeli Božje darove; ona prva uči dijete moliti, ljubiti, vjerovati. Ako majka ne bi prenijela tu svetu stvarnost, mnogi bi se duhovi izgubili u životu kao da nemaju temelja. Zato Crkva naglašava: svećeništvo majke ne prestaje nikada. Ono traje kroz cijeli život; majka je ona koja prinosi Bogu svoje dijete i živi za njegovo spasenje.
3. Majka – dio društva
Krist nikada nije rekao da se majka povuče i šuti; rekao je da majka mora voditi, poučavati, biti prva u vjeri i u ljubavi Božjoj. On je tako učinio sa svojom Majkom. Kršćanin mora znati: majka nije ta koja dijete vodi od svijeta prema Bogu, nego je majka ona koja otvara dijete Božjoj ljubavi i čuva ga u svjetlu spasenja. Krist nije htio da se majka povuče iz društva; htio je da bude svjetlo u svijetu. Zato je prva Crkva stavljala majku na čelo kršćanskog doma i kršćanske zajednice. Majka je prva koja prenosi vjeru, koja uči vrijeme molitve, uči radost Božje ljubavi, uči blagost i mudrost u kući. Krist se nikada nije protivio tradiciji, ali ju je očistio od pogrešaka; zato je uzdigao majčinstvo kao posebno mjesto Božjeg dara. On je želio da se kršćanska zajednica temelji na majčinskoj ljubavi, na vjernosti i na žrtvi. Zato najteži pad u društvu dolazi onda kada se ruši dostojanstvo majke. Kad majka izgubi svoj glas, svoju ulogu, društvo gubi put i pada u nesklad. A ako je majka uzvišena, i društvo je uzvišeno; jer Bog ne daje svoj dar tek tijelu, nego cijeloj obitelji. Majka je temelj reda u domu, ona vodi dijete Božjem svetom redu i vječnosti. Ako majka ne bi radila u tom redu, tada bi ljudska ljubav izgubila vezu s nebeskom ljubavlju — izgubila bi svoju čudesnu snagu. Kršćanski nauk daje ženi tri velike dužnosti:
1. Majčinsku dužnost, jer život ne može opstati bez ljubavi.
2. Obiteljsku dužnost, jer dom mora biti moralna zajednica.
3. Društvenu dužnost, jer ni društvo ne može opstati bez ženina srca i njezine plemenitosti.
4. Krist prema ženama
U kršćanstvu je žena dobila ono što nikad prije nije imala: dostojanstvo bića koje je vjerno, čisto, uzvišeno i kojemu je Krist podario osobitu čast. On je nikada nije stavio na razinu svjetovne vrijednosti, nego joj je dao mjesto koje je On sam htio — da bude uz Njega, s Njim i za Njega. Krist je došao najprije u kuću siromašnih majki i skromnih žena koje su svoje trpljenje i vjernost pretvarale u čudesno dobro. Njihova je blagost bila prvo polje njegova evanđelja.
U njih je ulazio prije negoli u kuće bogatih i učenih, jer je znao da će ondje najprije pronaći čistu ljubav i veliku dobrotu. One su prve prihvatile Krista i njegove pouke, jer su bile naviknute na poniznost, na žrtvu i na svakodnevni teret života. Upravo među takvim ženama nastala su prva velika djela milosrđa i prave kršćanske ljubavi. Krist je smatrao ženu sposobnom za najviše oblike vjernosti i duhovnosti. On je ispravio mnoge pogrešne sudove svijeta koji je ženu ograničavao samo na njezinu slabost; Krist je pokazao da je u ženi skrivena duhovna snaga kojom se može obnoviti obitelj, zajednica i narod. Zato je kršćanstvo uzvisilo ženu i majku, te joj dalo mjesto koje nikada prije nije imala.
5. Katakombe obitelji
Kršćanska obitelj odigrat će veliku ulogu u budućnosti Kraljevstva Kristova. Bog je uvijek vezao budućnost svoje Crkve uz majke i žene – uz onaj život koji se rađa u sakramentu. Kad se čuva posvećenje obitelji, kad svećenici ostaju čisti, kad se vjernički život obnavlja u povijesti, tada je nemoguće da Kristova prisutnost nestane sa zemlje. Ako nestane svećenički red, nestat će sveto ulje s čela bolesnih, na čelu djece prestat će znak krštenja – a tada će ostati samo voda.
Ali ako ostane katakomba obitelji, onda će Crkva opstati. Obitelj će postati nova katakomba Crkve. (Grolier) Kršćani su 300 godina živjeli u katakombama, u progonima, u skrovištima gdje su slavili Euharistiju i krštavali djecu pod prijetnjom smrti. Njihova djeca učila su vjeru u tišini, a njihove su majke u mraku podzemnih tunela pjevale pjesme Bogu. Muškarci su nosili terete i ginuli, a žene su držale obitelji na okupu i čuvale vjeru. Danas se katakombe više ne kopaju: ni podzemne špilje ni skrovite sobe nisu više potrebno mjesto za tajnu – danas su aparati, novine i javni prostor progonitelji Crkve. Ali u srcima kršćana moraju nastati nove katakombe: katakombe obitelji, kršćanskih kuća. I zato će kršćanska obitelj biti buduća katakomba Crkve, naročito ako svijet ponovno padne u tamu.
6. Odlučiteljice vremena
Time što je Krist postavio ono najplemenitije u vašoj naravi, postavio je ujedno i vašu zadaću:
da u Kristovu kraljevstvu obnovite ono što vam je sama priroda povjerila — da budete voditeljice, nositeljice života, učiteljice. Muškarac je često ratnik, razarač. Često je, kao Agar u Egiptu, odbjegao sa svojim grijesima, a onda se vraćao s novim ženama i djecom, koje bi opet ostavljao. Sve to zlo rađa se iz njegova pada. Žena je, naprotiv, pozvana da u društvu bude uravnotežujuća snaga (Klabert, Mauerlev). Muškarac je od samog početka često bio zabludjivac, ratnik, nepostojan; a žena je prirodna učiteljica i čuvarica. Zato je Bog stvorio ženu s težnjom za toplijim, obiteljskim životom. Stavio je u nju onu tihu čežnju za domom, onu snagu koja čini da se kuća pretvori u toplo kršćansko ognjište. Tako je žena u Egiptu, kada bi muž bježao sa svojim grijesima, ostala kod kuće i čuvala prag, i tako održala narod na okupu. Gospodin Bog dao je ženama duh i mudrost da sačuvaju obiteljski život. One su tihi oslonac reda. Bog vam je dao najveće blago društva — srce, koje ne mari samo za prolazni svijet, nego gleda na vječnost. Bog želi da budete nositeljice velikih duhovnih djela, da budete most preko kojega će svijet prijeći od nevjere prema kraljevstvu Božjem. Najveću moć ima žena koja živi u vjeri. Od nje će i dijete naučiti vjerovati, i muškarac, koji je po naravi nestalan, naći stabilnost u njezinom svjetlu. Žena donosi smirenje i red, kao Marija u Betaniji, koja je obasjala dom snažnijom svjetlošću od Marte. Goethe se divio majkama koje su znale odgojiti genije. A Krist je učinio više: u svetim ženama stvorio je žarulje vječnosti, svjetlo koje ne iščezava.
Iz Arhiva Hercegovačke franjevačke provincije.
