Mt 9,36-10,8
U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«
Kako je lijepo nalaziti se u Božjoj blizini, obasut milošću poziva na savršeniji život. Kako je lijepo biti spašen za ljubav i spašen od grijeha. Kako je lijepo postojati i biti čovjek. Kako je lijepo imati druge ljude oko sebe.
Možda u životu ima više dana kada ne mislimo ovako pozitivno. Unatoč tome izvor čovjekove vrijednosti, Bog, neprestano podsjeća da upravo tako treba misliti. Jedan moj kolega s faksa dobro je rekao: „U svetoj misi ne događa se samo to da čovjek slavi Boga, nego Bog također slavi čovjeka“. Bog slavi onoga koga je stvorio na svoju sliku, onoga komu je dao slobodu. Čvrsto vjerujem da se ovo Božje slavljenje čovjeka događa i kroz pozive. Adam i Eva, prema biblijskom izvještaju, prvi su ljudi, kruna Božjeg stvaranja. Njihov je poziv bio živjeti kao prvi ljudi stvoreni na „sliku Božju“. Bili su prvi koji su u slobodi dobili priliku podvrgnuti sebi zemlju i rađati novo potomstvo. Bože, hvala ti jer si nam dao Adama i Evu, naše praroditelje.
Nešto kasnije u knjizi Postanka nalazimo „malo drugačiji“ Abrahamov poziv. Njegova uloga bila je povesti Božji narod u obećanu zemlju te postati pradjedom dvanaest plemena Izraelovih. Mojsije je pak dobio važnu ulogu u izbavljenju izraelskog naroda iz egipatskog ropstva. Ovu velebnu misiju Bog je po Mojsiju izveo na maestralan način. Činom oslobođenja poručio je svim prošlim i budućim ropstvima: „ne možete vi svezati i zarobiti, koliko ja, Bog, mogu osloboditi.“
Ispunjenje slobode u potpunosti se dogodilo u Isusu Kristu. Marija, mala žena, nepoznata, ali najvažnija i najveća od ljudi u povijesti spasenja, dobila je privilegiju roditi Spasitelja. Uzvišenog li poziva. S ovim se nijedan ne može mjeriti. A sutrašnje nam evanđelje posebno govori o pozivu dvanaestorice apostola. Poimenice su pozvani širiti Radosnu vijest svijetom, osnovati Crkvu te živjeti s Kristom, po Kristu i u Kristu, ovlašteni za razne čine i zadaće.
Vidimo kako povijest spasenja zahvaća cijeli Božji narod, a onda napose i razne pojedince za posebne uloge i važne događaje. Mogu slobodno reći da je svako vrijeme Božjega naroda od početka do danas jednako važno. U svakom vremenu Bog je isti. Jučer, danas i sutra, Bog jednako mari za svako svoje stvorenje, slavi ga i ljubi. Zbog toga razloga često podiže svoje sluge da ga po njima oslobađa i očovječuje.
Sadašnjost je moje i tvoje vrijeme. Što se tiče mene, do moga srca Bog je dugo pronalazio put, pripravljajući ga za važan poziv redovništva i svećeništva. Po meni Bog želi ljubiti druge, biti im s desna. Želi progovarati i dijeliti milost. To se posebno očituje u sakramentu svećeništva, gdje ću za koju godinu djelovati u osobi Isusa Krista, na svetoj misi i u ispovijedi, također u služenju drugih sakramenata. Kao redovnik svjedok sam neba, čovjek sam srca koje nije podijeljeno. Čovjek sam potpune posvećenosti Bogu, prema kojoj, svjesno ili nesvjesno, korača svaki čovjek. Sve će proći, i vrijeme, i ljudi, i materijalno, ali odnos s Bogom ostaje, stoga je redovnik živo svjedočanstvo takvog stalnog i potpunog odnosa s Bogom.
Dosta o meni. Sada malo o tebi, dragi čitatelju. Gdje si? Što radiš? Jesi li posvećen Bogu? Jesi li prihvatio Božju volju? Ako je još nisi spoznao i prihvatio, tragaš li za njom? Ne treba se zavaravati, drugoga vremena nemaš. Ovo je moje i tvoje vrijeme. Vrijeme tvoga i mog poziva.
Sveti Toma Akvinski dubokoumno je rekao: „Ako tražiš kojim ćeš putem ići, primi Krista, jer je on put. Bolje je na putu i šepati nego izvan puta hrabro hodati. Jer, tko na putu šepa približava se cilju, ako i sporo ide. A tko hoda izvan puta, toliko se više udaljuje od cilja, koliko hrabrije trči. A ako se pitaš kamo ići, drži se Krista, jer je on sam istina. Ako pitaš gdje ostati, drži se Krista, jer je on život. Drži se dakle Krista ako želiš biti siguran i nećeš zastraniti. Tko se drži Krista ne može biti prevaren, jer je Krist istina i uči svu istinu.“
Svi smo svjesni da su moji opisi redovništva, svećeništva i braka teoretski idealni. To je ono „kako bi trebalo biti“. Svjesni smo da se često događa obrnuto. Da su redovnici ponekada duboko podijeljeni u sebi, da svećenici ne služe sakramente prikladno, da su supružnici, majke, očevi, muževi i žene zalutali s pravoga puta. Stoga je pitanje: „ima li mjesta za grešnost u pozivu kojim nas Bog poziva?“ Razumljivo je da su zli, grešni ljudi, koji povrijede ili su otišli u nekakvo čudno stanje svoga života gotovo nepodnošljivi i uzrokuju veliku smutnju. Sveti Augustin pisao je o toj temi, te istaknuo kako treba biti oprezan i paziti da se živi dobro i među onima koji iskrivljuju Božja pozive. Takve ljude, kaže Augustin treba podnositi, ali ne smijemo odobravati stanje grijeha ili podržavati zlo koje mogu prouzrokovati. Misao svetoga Tome o predanju Kristu treba biti promatrana u svjetlu mudrosti koju nudi sveti Augustin. Smisao i izvor poziva prije svega treba tražiti u Bogu i Crkvi, a ne se dati lako razočarati ili voditi nečijim čudnim djelima, zastranjenjima i mlakošću života.
S druge strane, kako god posložio svoj život, čini se da poziv braka, svećeništva ili redovništva u Crkvi mrvi život, da zbog težine, kao trula daska, počinje pucati. Slabost, osjećaj težine su trenutni i prolazni, pa pogledaj duboko u povijest, neka ti pogled malo prijeđe kroz vlastite pretke. Vidjet ćeš kako si ponosan na svoga djeda i baku, svoje roditelje koji su prihvatili Božji poziv braka. Prihvatili su roditi i odgojiti djecu, odnosno sustvarati s Bogom. Prihvatili su biti jedno i zajednički nositi sve dobro i loše. Ponosan si na fratra i svećenika koji je prihvatio svoj poziv i vjerno ga živio u skladu s Božjom voljom. Ponosan si na Mariju i apostole.
Ne čekaj dugo, kreni, diži se u visine poziva kojim te Bog poziva. Ne obaziri se na lažne glasove i čuđenja, nego hrabro koračaj naprijed. Neka se tvoje potomstvo tobom ponosi. Budi dobar otac, majka, muž, žena… Neka se vjernik ponosi svojim svećenikom, redovnikom, časnom sestrom… Bog jedva čeka proslaviti te u tvome pozivu. Sve teškoće koje ćeš susresti, vjeruj, nisu ništa. Nego, hrabro u borbu, sa svim poteškoćama i preprekama pohrvaj se na megdanu. Neka „megdan“ – bojno polje tvoga poziva, progovara sam po sebi. Hrabro, ne boj se, Bog je s tobom! Možeš živjeti dobro!
