Duhovne vježbe u Masnoj Luci 2026.
Nakon što kroz ljetne mjesece provedemo vrijeme na tečaju, a prije povratka u Zagreb i nastavka formacije, svake se godine okupljamo na duhovnim vježbama. To je vrijeme tišine, sabranosti i povratka onomu bitnomu – Gospodinu koji nas je pozvao i kojemu smo svoj život odlučili darovati.
Tako je bilo i ove godine. Od 13. do 18. rujna boravili smo u Masnoj Luci, gdje su nas ugostili fra Josip Vlašić i fra Marko Galić, dok je same duhovne vježbe vodio fra Alojzije Slavko Anđelić, kapelan župe Kočerin.
Dani duhovnih vježbi bili su ispunjeni, ali istodobno prožeti šutnjom i sabranošću. U ritmu dana izmjenjivali su se trenuci osobnog razmatranja evanđeoskih odlomaka, molitve časoslova i krunice, slavljenja svete mise i klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Uz molitvu i razmatranje bilo nam je ostavljeno i dovoljno slobodnog vremena koje smo mogli iskoristiti prema vlastitim potrebama, u tišini i odmoru.
U središtu naših razmatranja bilo je pitanje kako ne ostati samo na tome da budemo dobri redovnici, nego kako odgovoriti na Gospodinov poziv na svetost i savršenstvo života. Gospodin od svojih učenika ne traži tek površnu pripadnost, nego potpuno predanje. Stoga je cilj našega kršćanskoga, a osobito redovničkoga života sve dublja usmjerenost prema Kristu – tako da on ne bude tek jedan dio našega života, nego njegovo središte. Svaki naš korak, pokret, riječ i djelo trebali bi biti prožeti sviješću o njegovoj prisutnosti i željom da mu budu na slavu.
Takav život pretpostavlja prije svega svijest o Božjoj veličini, ali i o vlastitoj malenosti i grešnosti. Tek kada spoznamo tko je Bog, možemo istinski spoznati i sebe. No ta spoznaja nije razlog za obeshrabrenje, jer iznad svega stoji neizmjerna Božja ljubav prema nama. Njezin je vrhunac očitovan u Kristu raspetome, koji je za nas predao samoga sebe. Pogled na križ stoga u nama ne bi trebao pobuditi samo zahvalnost, nego i želju da na toliku ljubav odgovorimo ljubavlju – nastojeći cijelim svojim životom biti vjerni Gospodinu i živjeti svetim i besprijekornim životom.
U tome nam je osobito blizak primjer našega serafskog oca svetoga Franje. On nije Krista nasljedovao samo riječima, nego je čitav svoj život nastojao suobličiti svome Gospodinu. Njegova ljubav prema Kristu raspetome postupno ga je preobražavala, tako da je u njemu Crkva prepoznala čovjeka koji je na poseban način postao alter Christus. Franjo je želio da se u njegovu životu vidi Krist – u siromaštvu, poniznosti, poslušnosti, ljubavi prema braći, služenju najmanjima i spremnosti da za Krista prihvati svaki križ. Njegov primjer stoga i danas ostaje poziv svakome od nas da ne tražimo samo kako biti dobri redovnici, nego kako sve više pripadati Kristu i u svemu mu se suobličavati.
Za dar ovih dana tišine, molitve i odmora zahvaljujemo Gospodinu, kao i svima koji su nam ih omogućili i u njima nas pratili. Poput apostola koji su se s Gospodinom uspeli na goru Preobraženja, i mi smo na trenutak mogli zastati, gledati Krista i biti okrijepljeni njegovom prisutnošću. No s gore se uvijek treba spustiti. Nakon iskustva Preobraženja Isus sa svojim učenicima silazi prema Jeruzalemu, prema putu križa koji nije lagan, ali je put na kojemu se ostvaruje spasenje.
I nama sada predstoji povratak svakodnevici, fakultetu, obvezama i svemu što nas čeka. Zato molimo Gospodina da milost primljena u ovim danima ne ostane samo lijepo iskustvo, nego da nas prati na putu koji je pred nama. Neka nam podari snagu da, poput svetoga Franje, ustrajemo u nasljedovanju Krista i onda kada put postane težak, te da u svemu što budemo činili tražimo njegovu volju, njegovu slavu i njegovo kraljevstvo.
