Mt 10,26-33
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić?
Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
U životu je važno znati svoju vrijednost. Kada znamo koliko zapravo vrijedimo, ne može se dogoditi da u nama nadvlada strah.Sagriješili smo. Bojimo se pakla. Opravdano se bojimo. I sam nas Krist upozorava: Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Strah Božji jedan je od sedam darova Duha Svetoga. On se zapravo sastoji od toga da se bojimo grijehom uvrijediti Božju ljubav prema nama. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Na prvi mah ove riječi mogu nas prestrašiti. Zbog njih sveti Efrem Sirijski uzvikuje: “Nedostojan sam tražiti oproštenje, Gospodine, jer sam mnogo puta obećao da ću se pokajati i dokazao se kao lažac ne ispunivši svoje obećanje.”, i nastavlja: “Koliko si puta prosvijetlio moj pomračeni um; ipak svaki put se vraćam nedostojnim mislima! Kada o tome razmišljam cijelo mi tijelo drhti od straha; ipak me svaki put grešna putenost ponovno osvoji.” U riječima svetoga Efrema vidimo isti onaj strah koji se budi i u nama kada opet nakon toliko ispovijedi dolazimo ponovno s istim grijehom. Zar se ne bojim onoga koji mi može dušu i tijelo ubiti u paklu? Tvrdim da se bojim, ali evo me opet kao pas što se vraća na svoju bljuvotinu. Zar opet?
Krist nas želi prestrašiti samo i samo ako će nas taj strah izgraditi, ako će nas taj strah potaknuti da ljubimo Boga i bližnjega svoga. A kako bi nas upozorio na strah koji ne izgrađuje, tri puta Krist govori ne bojte se. Zapovijeda nam: Ne bojte se ljudi, i opet: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Jasno je da On ni na koji način ne želi da se bojimo onoga što ne može ubiti dušu. No njegov treći poziv: Ne bojte se dakle!, vrhunac je ljubavi. Jer odmah nakon što nam je zapovjedio da se bojimo onoga koji ubija i dušu i tijelo, ipak sam sebi proturječi s: Ne bojte se dakle! Što to znači? Da se bojimo ili ne bojimo? Istina je da se u početku treba malo i bojati, ali što više izgrađujemo odnos s Ocem, taj strah koji je zapovjeđen od Krista i dar je Duha Svetoga, mora nestajati. Tako Ivan svjedoči: Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. Strah se dakle uklanja pred velikim žarom ljubavi koju Otac ima prema nama. Slušajmo ga kako nam govori: Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.
Da smo djeca Božja, koliko god to zvučalo sladunjavo, jest činjenica na kojoj naša vrijednost počiva. To je činjenica koja se ne može zanijekati, ne može se dokinuti; ne prestaje nikada. Mi je možemo zaboraviti, zbog čega i posrćemo u grijeh, ali Bog nikada ne zaboravlja. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati! Neka straha nestane! Jer Bog na naše padove gleda kao što majka gleda na pad djeteta koje uči hodati. Neka straha nestane!
U borbi protiv straha koji ne izgrađuje, kao djeca, predajmo se Ocu riječima svetog Efrema:
“Istina je da je čak i moje pokajanje nečisto, jer jedan dan provodim kajući se, a dva vrijeđajući Te. Ali pošalji mom srcu strah od Tebe i učvrsti moju dušu na stijeni istinskog pokajanja. Neka svjetlost Tvoje milosti pobijedi tamu koja je u meni.”
