Sve franjevačke zajednice svijeta na poseban način slave svetoga Franju. Iako smo mnogi od istog korijena, povijesne prilike i potrebe drukčije su nas oblikovale. Još jedan razlog zbog kojeg sam rekao „na poseban način“ jest to da sveti Franjo ne predstavlja nužno samo samoga sebe, svoje vrijeme i djela, nego i početke franjevaštva u svakoj zajednici. Utemeljitelj predstavlja utemeljitelje, on im je nadahnuće i u svakoj novoj zajednici on na poseban način po drugima čini ono što je prvotno učinio – osniva nešto novo.
Svi smo toga svjesni da je Franjo popularan kada je u pitanju govor o njemu, ali ga ljudi, pa ponekada i franjevci u konkretnom životu zaborave. Tako je i sa utemeljiteljima raznih franjevačkih zajednica po svijetu, lako ih se zaboravi. Njihov trud, odricanje, rad i angažman nije dovoljno cijenjen. Stoga ću se u ovom tekstu, prvotno posvećenom svetom Franji, sjetiti i hercegovačkog Franje – fra Anđela Kraljevića.
Najispravnije je reći kako je pri osnivanju samostalnog hercegovačkog franjevačkog bratstva cjelokupno bratstvo koje je brojilo dvadeset i pet braće bilo sveti Franjo. Iako je cjelokupno bratstvo Hercegovaca franjevaca nosilo tu ideju samostalnosti, moramo ipak istaknuti fra Anđela Kraljevića. Zasigurno se fra Anđeo, kao ni Franjo, nije nadao scenariju po kojem mu se život odvio.
Franjo, mali, zaigrani čovjek iz Asiza, kasnije središta svih franjevaca svijeta, izrastao je u pokretača ideje savršenog nasljedovanja Isusa Krista na jedan posve nov i svjež način. Fra Anđeo Kraljević sa Čerigaja kraj Širokog Brijega, Brijega koji je danas središte i glavna utvrda hercegovačkih franjevaca pokreće i nosi ideju odvajanja Hercegovaca od provincije Bosne Srebrene jer u Hercegovini nije bilo samostana ni crkava, zbog čega je puk često ostajao bez sakramenata i vjeronauka.
Franjo ostavlja sve poznato i ide u nepoznato za Kristom, ide u nešto što neće a to je stvaranje bratstva, poslušan volji Božjoj. Fra Anđeo je te 1844. godine, kada se odvijao proces odvajanja Hercegovaca od Bosne Srebrene, bio gvardijan Kreševskog samostana. Biti starješina u vrijeme kada su postojala samo tri samostana u Bosni i Hercegovini značilo je da si faca, da si priznat i poštovan u bratstvu. Čerigajski Anđeo ostavlja priznanje, ostavlja vlast, ne nadajući se ničemu, polazi sa ostalom braćom pod hrast na Širokom Brijegu.
Franjo postaje prvi gvardijan braće koja su se oko njega okupila, a fra Anđela braća jednoglasno biraju za prvog gvardijana, bez samostana; gvardijana kojemu je samostan bio daščara ispod navedenog hrasta.
Franjo postaje prvi generalni ministar reda manje braće, fra Anđeo postaje prvi kustod novoosnovane hercegovačke kustodije kojega su izabrala braća, te ga 1864. godine papa Pio IX. proglašava naslovnim biskupom metropolitanskim i apostolskim vikarom za Hercegovinu.
fra Anđeo Kraljević
Franjo je posebno ljubio siromahe i bolesne, od njih nikada nije bježao, već je vidio samoga Krista. Fra Anđeo veliki dio svoga djelovanja posvećuje pomaganju siromašnom puku tadašnje Hercegovine. Nepismenost, turski porezi i nasilje doveli su do toga da se živi od danas do sutra bez ikakve sigurnosti i napretka. Fra Anđeo se osobno zalagao za izgradnju i otvaranje škola, smatrao je kako će pismenost ljude dovesti do boljih mogućnosti. Kada je postao biskup, u Mostar je doveo časne sestre svetog Vinka Paulskoga kako bi otvorile vlastitu školu za žensku djecu.
Franjo odlazi kod sultana i čini nešto nezamislivo, omilio je sultanu toliko da su u osmanskom carstvu jedino franjevci imali dopuštenje za djelovanje takve vrste. Fra Anđeo je bio ovlašten od ondašnjeg biskupa, apostolskog vikara za Hercegovinu, njegova prethodnika, fra Rafe Barišića, da se u skupštini pred turskim okružnim vijećem bori za bijedni i siroti narod koji su Turci često mučili otimačinom i razbojstvima. Anđeo se na toj službi istakao protiveći se svakoj nepravdi te bi Turcima hrabro u lice govorio svaku stavku. Postizao je time veliki uspjeh jer je bio energičan i oduševljavao je sve prisutne svojim govorom i umijećem. Turske vlasti imale su prema njemu toliko poštovanje da su mu u Mostaru dopustili održavanje velike procesije kada je bio proglašen biskupom, što se do tada ni pod kojim prilikama nije dopustilo.
Franjo je uvelike utjecao na papu i biskupe svoga vremena, a fra Anđeo je bio jedan od tajnika na Prvom Vatikanskom koncilu od 1869. do 1870. godine. Fra Anđelov utjecaj na Koncil još nije istražen stoga ne možemo sa sigurnošću mnogo reći, dok ne bude istraženo. Ono što možemo reći jest da je bio prisutan u zboru biskupa kada je Crkva itekako mijenjala smjer, smjer koji je svoj vrhunac doživio u Drugom vatikanskom koncilu.
Franjo postaje jedan od najvećih svoga vremena, priznat do dana današnjega, uzdignut na čast oltara kao svetac Katoličke crkve. Vjerujem da je i fra Anđeo u Kraljevstvu nebeskom uz bok Franji. Znamo i moramo razumjeti kako nije moguće da svi koji su se iskazali u predanju Bogu, svetom životu i mučeničkoj smrti u Katoličkoj crkvi budu službeno proglašeni svecima i blaženima. To ne govori da nebo nije puno takvih ljudi kao što je i naš fra Anđeo.
Ove godine slavimo veliku obljetnicu smrti svetog Franje, osamsto godina od njegova transitusa, prelaska ka Gospodinu. Transitus fra Anđela Kraljevića dogodio se u srpnju 1879. godine. Velikani ne umiru, oni samo na kratko mogu biti zaboravljeni. Zaborav ipak ne drži glavnu riječ, veliki ljudi se uvijek iznova izdižu i novim naraštajima daju smjer. Sveti Franjo od početka Reda manje braće pa do danas stoji kao čvrsta utvrda, a fra Anđeo koji je junački radio na podizanju svoje Hercegovine i danas živi u svakoj Crkvi, u svakom samostanu i u svakom novom hercegovačkom franjevcu.
Ova usporedba koju sam u ovome tekstu napravio šalje nam jasnu poruku, poruku povezanosti i nasljedovanja. Franjo je živio u svom vremenu, Anđeo u svom, a mi u svom vremenu. Svako vrijeme nosi vlastiti poziv i potrebu. Naše vrijeme danas također nosi nove, svježe pozive svakog pojedinca da postigne nešto lijepo u svom životu, a glavni je cilj nasljedovanje Isusa Krista i služba Božjem narodu. Stoga se ne bojmo prepoznavati potrebe ljudi svoga vremena, a zatim raditi, ostvarivati i moliti, jer to su činili velikani prije nas. Možda se ponekad čovjeku može učiniti da je nevažan, da ima boljih i sposobnijih, ali to je krivo, svatko ima jedinstvenost koju samo on ovom svijetu može dati.
Nadam se da će uvijek biti braće s kojom ćemo moći povući ove paralele kao što sam ih povukao između Franje i fra Anđela, hercegovačkog Franje. Jednako se nadam da će svaki pojedinac nastojati u svom životu biti mali Franjo i fra Anđeo, činiti svako dobro koje može učiniti: ondje gdje se to vidi i gdje se ne vidi, ondje gdje treba i ne treba, ondje gdje treba čuvati – da čuva, gdje treba rušiti – da ruši, a gdje treba novo podizati – da podiže.
