Uvijek je bilo i bit će onih koji misle da je Bog njihovo vlasništvo i koji priliku poznanstva s Bogom drže svojom ekskluzivnom povlasticom. A Bog i njegovo milosrđe i ljubav su za svakoga…baš za svakoga. Pa i za najveće gadove.
Jon 3, 1-5. 10
Riječ Gospodnja dođe
Joni drugi put: »Ustani«, reče mu,
»idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.« Jona ustade
i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše grad velik pred Bogom
– tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset
dana i Niniva će biti razorena.« Ninivljani povjerovaše
Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Bog vidje što su
činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom
im bijaše zaprijetio, i ne učini. (Jon 3,1-5.10)
Ostaci ostataka…tim bismo riječima mogli opisati ono što je ostalo od Izraela petstotinjak godina
prije Krista. Babilonci su ih potukli, razvalili i grad i hram, a ljude odveli
u ropstvo. Nekad moćno kraljevstvo, i to kraljevstvo u izravnoj vezi s jedinim
Bogom koji je moćniji od svih drugih bogova okolnoga svijeta, sad je tek mala i
neznatna pokrajina unutar velikog, moćnog ali stranog carstva.
Nakon četrdeset godina Izraelci
se vraćaju na svoja vjekovna ognjišta, ližu rane i dižu se iz pepela.
Prihvatili su svoje nevolje kao Božju kaznu za vlastiti otpad od Boga, naučili
su lekcije iz prošlosti tako da sada i Jeruzalem i izraelsku zajednicu žele
graditi na novim temeljima. Zajednica se drži
čvrsto, usredotočuje se samo
na sebe, sekirajući se da se slučajno
ne bi kontaminirala nečim izvanjskim. Sve strano joj je strano, a unutar
zatvorenih zidova Bog joj je jamac sigurnosti i moćni osvetnik kojeg bi vrlo
rado vidjeli na djelu među bezbožnim izraelskim neprijateljima. Takve postavke
vrlo lako vode u samodostatnu oholost - u Crkvi se to naziva klerikalizam, a u
društvu nacionalizam.
U takvim prilikama Bog zove
Izraelca Jonu da ustane i pođe u Ninivu i potakne ih na obraćenje. Kosa se
morala dizati Joni na spomen Ninive, a kamoli još da mora ići tamo, jer mu je bilo
nepojmljivo to da bi netko uopće mogao brinuti o onima s druge strane barikade
ili otići na neprijateljski teren i propovijedati im da ih Bog poziva na
obraćenje kako bi ih spasio. A Jona je duboko u sebi znao da je Bog milosrdan i
da spašava. Zato mu je sve ovo još strašnije i odbojnije, jer jedino što bi on
poželio Ninivljanima jesu Božja osveta, propast i zator. Nisu oni dostojni Boga…
Nije onda ni čudo da Jona odbija
učiniti ono što mu Bog kaže. Bježi stoga
u drugom smjeru, želeći se sakriti od uznemirujućeg Božjeg poziva. Dok svi
drugi na brodu dršću u smrtnom strahu uslijed žestoke oluje, Jona mirno spava i
ni ne pomišlja na vapaj Bogu jer je njemu samo do toga da bude što dalje od
Ninive. Kad su ga mornari pritisnuli, na Boga ljut Jona priznaje da je on
razlog nevremenu i daje im se da ga bace u more kako bi se more smirilo. Spreman
je radije umrijeti, nego poslušati Boga koji ga šalje među „one druge“. Uto
velika riba proguta Jonu i nakon tri dana ga izbaci na obalu gdje ga Bog još
jednom zovnu da pođe u Ninivu, a Jona
napokon posluša jer od Boga se ne može pobjeći.
Nakon samo trećine od ukupne smjene koju je mrzovoljni prorok
trebao odraditi pozivajući narod na obraćenje (iako je više naglašavao njemu
milije razorenje grada), Ninivljani povjerovaše Bogu i utekoše se njegovom
milosrđu. A Joni je bilo veoma krivo zbog toga. Nije im želio dobro, nije im
mogao željeti dobro.
Vratimo se sad na onu priču o
samodostatnoj oholosti i zajednici zatvorenoj u sebe. Uvijek je bilo i bit će
onih koji misle da je Bog njihovo vlasništvo i koji priliku poznanstva s Bogom
drže svojom ekskluzivnom povlasticom. A Bog
i njegovo milosrđe i ljubav su za svakoga…baš za svakoga. Pa i za najveće gadove.
To što mi znamo za Boga jest povlastica, ali takva koja nam je dana kako bismo
služili drugima, ne bi li i oni Boga upoznali.
Mrzovoljni i rasrđeni Jona se odmakao od grada te je sjeo u hlad bršljana. Znao
je Jona da je Bog milostiv i spor na srdžbu, tȁ zato je i odbijao poziv, no
ipak je čekao neće li Svemogući udariti sumporom po Ninivi. Falit će mu još
samo kokice da upotpuni taj srcu ugodan prizor uništenja dušmana. No Bog ne uništava
grad ni ljude koji su mu se obratili svim srcem, već kvari Jonino iščekivanje i
mogući mu ćeif. Ne uništava grad i ljude, ali uništava bršljan što još jednom
razjari Jonu, budući da mu je to malo hlada bila jedina utjeha u cijeloj toj
situaciji. U jednom od najefektnijih krajeva biblijskih knjiga Bog upita
Jonu: »Srdiš li se s pravom zbog bršljana?« On odgovori: »Da, s pravom sam
ljut nasmrt.« Jahve mu reče: »Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio,
nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive,
grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju
razlikovati desno i lijevo.
Ima li i nama išta reći ova knjiga napisana
prije 2500 godina? Tiče li se i nas? Ili
naše zajednice?
Danas je nedjelja Božje Riječi, a Božja Riječ je uvijek živa i provokativna.
I Jona i Isus u današnjem evanđelju pozivaju na obraćenje. A obraćenje…ono se događa upravo onda kad pristanemo vlastiti život mjeriti Božjom Riječju.
