Ono što je bitno za razgovor nije samo sposobnost pričanja već ponajprije čin slušanja. Čin slušanja čin je ljubavi prema drugome i bitni je uvjet pravoga razgovora.
Blago onom redovniku koji ne govori za plaću i koji ne izbrblje sve svoje, niti je brz na riječima (Izr 29, 20), nego mudro mjeri što ima reći i odgovoriti. Jao onom redovniku koji od Boga primljena dobra ne pohranjuje u svome srcu (Lk 2, 19. 51) i drugima ih ne pokazuje djelima nego ih više želi pokazati ljudima očekujući nagradu. On prima svoju plaću (Mt 6, 2. 16), a koji slušaju donose malo ploda. (sv. Franjo)
Odnos je bitna kategorija ljudskoga
života. Mi ljudi, duboko u svom srcu imamo ukorijenjenu želju za
uspostavljanjem odnosa s drugima. Po uspostavljanju odnosa s drugima mi
izlazimo iz sebe i na taj način ulazimo u mogućnost uspostavljanja zajedništva
s drugom osobom. Osamljenost guši, a otvaranje omogućuje rast i razvoj.
Otvoriti se i ući u odnos u biti znači započeti razgovarati s drugim.
U naše vrijeme jako se ističe važnost
razgovora ili dijaloga. Međutim, često se zaboravlja da razgovor ima svoje
vlastite zakonitosti i da razgovor treba voditi prema većem zajedništvu među
ljudima. Ono što je bitno za razgovor nije samo sposobnost pričanja već
ponajprije čin slušanja. Čin slušanja čin je ljubavi prema drugome i bitni je
uvjet pravoga razgovora. Slušati ne znači samo čuti što je drugi rekao. Slušati
znači srcem razumjeti i osjećati drugoga. Kada osoba osjeti da ju drugi
istinski sluša osjeća ozračje povjerenja i tada se razgovor sa razine pričanja
o nečemu ili nekomu, premješta na puno dublju razinu. Na razinu u kojoj drugome
otvaramo i povjeravamo svoju vlastitu osobu.
Jedna posebna vrsta sebičnosti sprječava
istinski dijalog i razgovor. Sveti Franjo naziva ju brbljavost. Brbljavac ne
zna razgovarati s drugima. On zna samo pričati i uopće mu ne pada na pamet da
treba malo stati i slušati što drugi govore. Brbljavost je mana u kojoj čovjek
svu pozornost želi usmjeriti na sebe. Brbljav čovjek govori i priča samo da bi
drugima bio zanimljiv i da bi na taj način dobio priznanje. Cilj je biti u
središtu. Po ovoj sebičnosti čovjek se zapravo sve više udaljuje od drugih i
postaje sve nesposobnijim za pravo zajedništvo. I upravo je u tome najveće zlo
brbljavosti. Ona uništava najviše samog brbljavca i od njega čini osamljenog
čovjeka.
Sveti Franjo, govoreći o zlu
brbljavosti, poziva da uđemo u istinu. U istinu u kojoj ćemo svu čast i hvalu
dati Bogu, jer ona samo Njemu i pripada. Poziva nas da uđemo u tišinu i samoću
u kojoj ćemo dopustiti Bogu da nas ozdravi od mane brbljavosti i osposobi nas za
pravu ljubav prema drugome, ljubav koja će se pokazati kroz čin slušanja.
