Ona pjeva, kao da je doziva, hrli joj u susret. Kao da i danas odjekuju njegove riječi: „dobro mi došla sestrice smrti!“ Prima je kao najdražeg gosta. Zagledan je u nju jer zna da su to vrata u život…
Jesen polako stiže. Umbrija polako gubi svježe i žarke boje prirode. Sve se pomalo počelo sušiti. Čak je i njegovo tijelo jako oslabilo - bliže se posljednji dani. A duša? Duša klikće od radosti. Ona pjeva, kao da je doziva, hrli joj u susret. Kao da i danas odjekuju njegove riječi: „dobro mi došla sestrice smrti!“ Prima je kao najdražeg gosta. Svi su u čuđenju, čak i biskup Guido i brat Ilija. Iako propovijedaju da je smrt samo prijelaz i ispovijedaju vjeru u život vječni sablažnjavaju se nad Svecem jer on te njihove riječi provodi u djelo. Možda je to bio još jedan razlog da ga smatraju ludim. Da, odabrao je biti lud na ovom svijetu kako bi bio mudar u Bogu. Zato se ne obazire na njih. Zagledan je u sestricu smrt kao u najvišu točku sjedinjenja s Ljubljenim. Zagledan je u nju jer zna da su to vrata u život…
Danas zajedno sa svetim Franjom stojimo pred misterijom smrti, baš kao i svaki čovjek, svakoga dana. A možda ipak ne? Možda bježimo od nje, skrivamo pogled jer nas je strah susresti je. Znamo da je ona tu i da je susret s njom neizbježan, ali se ježimo od pomisli na taj susret. Taj strah je potpuno opravdan ako živimo u uvjerenju da je smrt kraj. A što je s nama kršćanima? Je li nama „dopušteno“ bojati se smrti? Možda je bolje pitanje vjerujemo li zaista u život vječni? Vjerujemo li da je ovo samo priprava za budući život te da smo na hodočašću prema našoj pravoj Domovini? Zapitajmo se sada vjerujemo li to uistinu! Jer u vjeri i ljubavi nema straha. Baš kao i za Franju, i za nas bi ona predstavljala prijelaz (vrata) u vječnost jer život se ne prekida, nego mijenja, ali to iz riječi i misli treba doći do srca kako bi bilo djelotvorno i potaklo nas da živimo za vječnost.
Zamislimo sada jedan lijepi akvarij s puno ribica. Za te ribice akvarij je njihov dom, njihov svijet. One ne mogu pojmiti što je ocean. Za njih je taj mali akvarij njihov ocean, ali to ne znači da oceana nema, samo ga one ne mogu zamisliti. Slično je i s nama. Može se dogoditi da nama ovaj svijet i ovaj život postane kao akvarij, a akvarij koliko god bio lijep, ograničava. On nas ograničava i u djelovanju i u mišljenu. Ako se ne upustimo u potragu za oceanom, zauvijek ćemo ostati u skučenom akvariju. U akvariju ljudskih obzira i mišljenja. U akvariju površnosti i hedonizma. U akvariju kojim vlada duh ovog svijeta. Čini se da se bojimo zaplivati u oceanska prostranstva čistoće i ljubavi, prostranstva vjere i povjerenja da će nas Mornar voditi nemirnim morima i dovesti u željenu luku! Poput Franje, trebamo se odvažiti na tu životnu avanturu, životnu plovidbu jer u oceanu nema zidova kao u akvariju. Tek u oceanu postajemo potpuno slobodni, ali i potpuno nesigurni ako se uzdamo u sebe i svoje sposobnosti. Ali ako se prepustimo najboljem Kormilaru, prestaje strah i od oluja i od brodoloma jer on je već prošao sve oluje i sva mora. Njemu je već sve poznato. Uz Njega prestaje strah i od smrti jer znamo da ćemo s njim biti zauvijek.
Čovječe sjeti se smrti!
