Trznu se odjednom. Završio je i treći habit. Spremni su za sutra. Bio je jako umoran. Nabrzinu pospremi radionicu i krene na počinak. Ali odjednom se sjeti da od podneva nije ništa molio. I umjesto da krene u sobu, zaputi se u samostansku kapelicu.
Odzvoni ponoć na starom zidnom satu. Dok je grad na Neretvi već utonuo u noć, a samostanom zavladali noćni mir i tišina, svjetlo u fra Nikolinoj radionici još je gorjelo. Gorjela je i vatra u staroj peći, koja ga je malo pomalo uspavljivala. Ali ustrajno se borio sa snom. Morao je završiti još jedan habit. Otkako je ubijen fra Bono Andačić, njegov učitelj u krojačkom zanatu, ostao je jedini krojač u provinciji. Bio je ponosan na svoga Bonu. Umrijeti za habit koji je nosio, za Isusa koga je slijedio bio je ideal mladog fratra. Mnoštvo misli prolazilo mu je kroz glavu dok je sjedio za svojom Singer mašinom i završavao habit za sutrašnje oblačenje. Naime, prije par dana trojica kandidata za novicijat vratila su se iz vojske, a provincijal je odlučio da oblačenje redovničkog habita bude u nedjelju. Nije se on pretjerano brinuo jesu li spremni habiti. To je bila fra Nikolina briga. Radio je do dugo u noć kako bi sve završio. Volio je svoj posao. Kao da za njega nije bilo drugog posla na ovom svijetu.
Volio je on i habit, još više, taj vanjski znak nutarnje pripadnosti Isusu i Franji. Kao da su stotine i stotine habita koje je sašio promijenile cijelo njegovo biće. Njegov život bio je oličenje toga habita - skroman i jednostavan. Odjednom se sjeti svoga oblačenja. Bilo je to prije dvanaest godina, točnije 1960., iako je u samostan došao 1941. godine. U svojoj poniznosti nikada nije htio biti svećenik iako je svećenike jako poštivao, baš poput svetog Franje. A za sebe je odabrao poziv časnog brata, franjevca koji ima redovničke zavjete ali nije svećenik. Možda je točnije reći da je Gospodin njega odabrao da bude redovnički brat nego da je on sam odabrao. Bio je to vrlo važan događaj u njegovu životu. Po prvi put oblačiš svetu haljinu koju su nosili mnogi sveci, radi koje se i krv prolijevala. I opet se sjeti one krvave veljače. Stalno mu se vraćala u sjećanje. Nije mogao zaboraviti škripanje samostanskih vrata koja je otvorio da provincijal fra Leo primi u samostan oficire i vojnike. Ne znajući, širom je otvorio vrata samostana ubojicama svoje braće. I kako su ih razdvojili, sedmoricu ostavili u zbornici, a ostale poslali na večeru. Oficiri su s njima večerali. A tada je mladi fra Nikola posluživao. Ostavilo je to dubok trag u njemu...
Trznu se odjednom. Završio je i treći habit. Spremni su za sutra. Bio je jako umoran. Nabrzinu pospremi radionicu i krene na počinak. Ali odjednom se sjeti da od podneva nije ništa molio. Rastužio se. Prostruji mu misao koju je neki dan čuo: "Važna je sabranost, ali još je važnija ustrajnost." I umjesto da krene u sobu, zaputi se u samostansku kapelicu. Volio je jako tu kapelicu. Dugo je u njoj znao moliti. U njoj kao da vrijeme stane. Prestane postojati. U njoj je otkrivao kutke vječnosti. Bio je to pobožan fratar. Kao i obično, kapelica je bila hladna. Vječno svjetlo davalo je posebnu toplinu. Još više je to primijetio dok je oblačio plašt da se malo zgrije. Kleknu u zadnju klupu. To je bilo njegovo mjesto. Dugo je ostao uronjen u molitvu. Bez puno riječi, pogled mu se pretvarao u najdublju težnju za Ljubljenim. Njegov pogled postajao je molitva. „Ne traži Bog velika djela, nego mala djela s puno ljubavi!", prostruji mu kroz glavu. Znao je on da se svetost skriva u svakodnevici, u izvršavanju svojih dužnosti. S puno ljubavi. Oko toga se jako trudio. Nakon napornog dana natapao je molitvom svaki današnji pokret. Svaki ubod igle koji je napravio. Posvećivao je svoj rad molitvom.
Dugo je ostao u molitvi. I po tko zna koji put jako je kasno legao. Da se bar malo odmori. Trebalo je sutra rano ustati. Brzo je zaspao. Zadovoljan jer se još jedan dan trudio služiti Bogu i bratu čovjeku.
Nastavlja se…
