Nikad na vrijeme (2)

Kao što se Neretva urezala u hercegovački kamen, urezala se i smrt hercegovačkih franjevaca u sjećanje mladoga fra Nikole. Često je mislio na njih. Cijeli je život ponavljao: „Da su bar i mene ubili, sigurno bih bio u raju.“

27 godina ranije

14. veljače 1945.

Čista je srijeda. Vani je hladno. Napokon su fratri izišli iz podruma. Sve se smirilo. Naime, cijeli prošli tjedan vodile su se borbe za Mostar. Partizanski odredi probijali su se prema gradu iz smjera Širokoga i polako ga zauzimali. Grad je neprestano bombardiran. Iz sigurnosti cijelo su vrijeme proveli u podrumu. Dok se gvardijan fra Grgo s ostalom braćom u zbornici grijao uz vatru, mladi dvadeset-trogodišnjak, ogrnut svojim plaštem, šetao je klaustrom. Poželio se svježeg zraka. Poželio se i svoje krojačnice i šivanja habita. Sjetio se fra Bone, njegova učitelja u krojačkom zanatu, koji je iz sigurnosti prije dva tjedna otišao u Izbično. Nije ni slutio što se s njim dogodilo nekoliko dana prije, 11. veljače. Naime, partizani su uletjeli u crkvu za vrijeme mise i izveli fra Marka, fra Nevenka i fra Bonu, odveli ih u nepoznato i ubili. Misli mu se smire kad mu pogled zastade na lijepi Gospin kip. Odmah se njegova molitva vine u nebesa. Predade joj svoj život, i život svoje braće. Cijelu Hercegovinu stavi pod plašt Bezgrešne. Nastavi miran šetati.

Zaškripe vrata zbornice iz koje iziđe otac provincijal. I on je želio malo na svježi zrak. Komentirajući tišinu koja je zavladala gradom na Neretvi, nakon tjedan dana granatiranja, podijeliše zajedno svoju zabrinutost. Misli se razbistre na svježem zraku. I bura ih je propuhala. Sunce je već zalazilo. Odjednom zazvoni zvono na glavnim samostanskim vratima. Fra Leo reče mladom fra Nikoli da pođe otvoriti vrata. Urezalo se fra Nikoli škripanje starih drvenih vrata u sjećanje. Nije ni slutio tko je iza njih. Skameni se kad vidi vojnike i oficire JNA. Al brzo se trgne i pusti ih u klaustar. Provincijal ih dočeka i pozdravi. Nije bilo puno razgovora. Odmah su naredili da se svi fratri okupe u zajedničku prostoriju – zbornicu koja je bila u prizemlju. Vatra je gorjela. Dok su neki tiho razgovarali, drugi su molili. Oficiri su ih sve popisali, postavili stražu ispred zbornice i otišli. Rekli su da će se brzo vratiti. Gvardijan je bio jako zamišljen, molio je krunicu. Zavladala je neizvjesnost. Napetost se osjetila u zraku. Dugo je trajalo iščekivanje oficira. Odjednom provincijal reče: „Glavno je da izdržimo ovaj prvi dan, a kasnije će biti bolje.“

Malo prije 19 h oficiri su se vratili. Kad su ušli, izvadili su spisak i počeli čitati: „fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar – ostanite ovdje, ostali u svoje sobe spavati.“ Pošto je bilo vrijeme večere ostale fratre pustiše na večeru, a zatim ih pošalju u svoje sobe. Sedmorici fratara nije bilo dopušteno večerati. Nakon što su oficiri i vojnici večerali, odveli su fratre. Nitko ne zna gdje.

Bila je duga ta noć. Nitko od fratara oka nije sklopio. Deset fratara skupilo se na jutarnju molitvu. Svi u strahu i velikoj neizvjesnosti. Neki su tiho govorili: „Ubili su ih!“ No, nitko ništa nije znao. Mladi fra Nikola samo je šutio. Bio je u šoku. Predosjećao je da su ubili njegove fratre. Kasnije su saznali da su fratre odveli prema Čekrku, ubili i bacili u Neretvu. A nabujala rijeka ponese njihova tijela prema Jadranskome moru. I tko zna gdje ih je putem izbacila iz svoga korita. I danas ona teče i priča nam o njihovim životima. Tako i ona postade nijemi svjedok. Kao što se Neretva urezala u hercegovački kamen, urezala se i smrt hercegovačkih franjevaca u sjećanje mladoga fra Nikole. Često je mislio na njih. Cijeli je život ponavljao: „Da su bar i mene ubili, sigurno bih bio u raju.“