Podsjećamo vas na jedan stari tekst s fra3, aktualan uz ove dane u kojima naši rukometaši igraju još jedno prvenstvo...
Europsko rukometno prvenstvo je u tijeku. Zapravo, možemo reći kako prvenstvo tek počinje. Tek se to negdje zakuhtava. Naši reprezentativci već su se plasirali u drugo kolo. Sjećam se godinama, još tamo od Portugala 2003. kako se živjelo za taj siječanj. Uzalud su neki dragi pjevači pjevali da ne vole taj mjesec, siječanj je uvijek, od te 2003., bio moj mjesec. U školi se pričalo o rukometu, pod satima i malim odmorima. U školskim autobusima prepričavale su se akcije, rukometne čarolije Balića i družine. Na susretima ministranata, na Frami, na tečaju gitare, uvijek je siječanj bio obilježen rukometom. I bilo je to dobro vrijeme!
Bogu hvala, siječanj sve nas zaljubljenike u svijet rukometa još uvijek daruje čarolijama naših rukometaša. Ivano više nije tu, ali Duvnjak je zato jednako genijalan. I znam da će, kako siječanj bude odmicao, biti sve napetije. Naši rukometaši naprosto ne znaju odigrati utakmicu bez da mi navijači pogrizemo sve nokte na rukama. I neka je tako. Možda je upravo to ono što nas drži takvim zagriženjacima u rukomet. Osobito onda kada se na kraju utakmice radujemo pobjedi.
No, što kada na koncu ne bude pobjeda nego poraz? Kada naletimo na tamo neke Francuze ili Dance koji nas najprije fizički premlate, a onda i rezultatski dotuku, ili koji jednostavno budu bolji tu večer? Što kada osvojimo broncu? Tada naše rukometaše u zračnoj luci dočeka 300 navijača. Brojni novinari tada zlurado pišu i govore kako je ova reprezentacija trebala više. Svi bismo mi željeli da naši na ovom prvenstvu odu do kraja, ali što će biti ako se naše želje ne ispune? I što bi uopće trebao biti naš kriterij? Isključivo pobjeda?
No, što kada na koncu ne bude pobjeda nego poraz? Kada naletimo na tamo neke Francuze ili Dance koji nas najprije fizički premlate, a onda i rezultatski dotuku, ili koji jednostavno budu bolji tu večer? Što kada osvojimo broncu? Tada naše rukometaše u zračnoj luci dočeka 300 navijača. Brojni novinari tada zlurado pišu i govore kako je ova reprezentacija trebala više. Svi bismo mi željeli da naši na ovom prvenstvu odu do kraja, ali što će biti ako se naše želje ne ispune? I što bi uopće trebao biti naš kriterij? Isključivo pobjeda?
Prvotni naš kriterij treba biti motivacija, a prvotna motivacija trebala bi biti ljubav. Ljubav prema sportu, prema toj stvarnosti koja je kadra okupiti toliko ljudi i iz njih, gotovo redovito, izvući toliko pozitivnih emocija. Motiv bi trebala biti ljubav prema domovini, prema dresu koje nosiš, prema grbu pod kojim igraš. Motiv za sport uopće trebala bi biti ljubav prema onima koji gledaju, prate i žive uz taj sport; koji se raduju svakom uspjehu, plaču kada se ne uspije. I to je to! Ako na ovom prvenstvu naši rukometaši dadnu toliko, dali su sve. I tko to onda ima pravo tražiti išta više?
Sport često u sebi nosi i onu logiku križa, kada daješ sve od sebe, prolaziš prvenstvom čineći dobro, ali ne dobiješ onu najveću nagradu. Nekada je to zato što su se tako poklopile okolnosti: nepravedni suci, prljava igra suparničkih igrača, birokracija…, a ponekad je protivnik jednostavno bolji. Bilo kako bilo, dobro je ići tom logikom križa, dobro je davati sve od sebe i ne očekivati puno zauzvrat, jer tada sve što dobiješ i osvojiš jako je puno.
Sport često u sebi nosi i onu logiku križa, kada daješ sve od sebe, prolaziš prvenstvom čineći dobro, ali ne dobiješ onu najveću nagradu. Nekada je to zato što su se tako poklopile okolnosti: nepravedni suci, prljava igra suparničkih igrača, birokracija…, a ponekad je protivnik jednostavno bolji. Bilo kako bilo, dobro je ići tom logikom križa, dobro je davati sve od sebe i ne očekivati puno zauzvrat, jer tada sve što dobiješ i osvojiš jako je puno.
I zato, dragi naši rukometaši, dajte sve od sebe. Više ni ne tražimo od vas niti imamo pravo tražiti. I znajte, bez patetike, naša srca ovih dana kucaju s vama!
