Današnja nas nedjelja tako jasno usmjerava na ono najvažnije u kršćanstvu. Ona nam govori o Bogu koji toliko ljubi čovjeka da mu želi darovati ono najvrjednije: vječnost.
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena. (Iv 3,14-21)
Evanđeoski ulomak četvrte korizmene nedjelje jedan je od onih najoptimističnijih dijelova Svetoga Pisma, jedan od onih dijelova na koje, kad ih čujemo, nam srce zaigra od radosti, jer postajemo svjesni toga velikoga dara vječnosti koju nam Bog obećava i koju sprema za nas. Ovih nekoliko redaka iz 3. poglavlja Ivanova evanđelja vode nas tako u jednu večer Isusova života koja je bila obilježena posjetom dobroga prijatelja. Na početku ulomka čuli smo ime toga prijatelja: Nikodem. Nikodem je bio jedan od židovskih vjerskih i političkih vođa, prema nekim istraživačima on je bio na čelu židovskoga vijeća; dakle, vrlo utjecajan i moćan. Na početku 3. poglavlja čitamo da je on sam došao k Isusu i to u noći. Priznao je Isusu da nije mogao ostati gluh na sve ono što Isus propovijeda i naučava - i još više, da nije mogao ostati slijep na sve one znakove i čudesa kojima su Isusove riječi bile praćene. I on sada dolazi k Isusu kako bi s njim podijelio svoja pitanja, svoje sumnje i svoja nadanja.
Primjećujemo ovdje dvije važne stvari za nas i za naš vjernički život: važno je imati otvorene oči i uši vjere kako bismo mogli primijetiti sve one znakove koje Bog, vrlo često u svakodnevnosti života, stavlja pred nas. No, osim toga, važno je učiniti i ovaj drugi korak kojeg je Nikodem učinio: važno je doći k Isusu i s njime podijeliti svoje sumnje i svoja nadanja, dajući si tako priliku iskusiti veličinu i snagu Božje mudrosti. Upravo je to ono što nas Crkva poziva iz nedjelje u nedjelju: da se u ovome slavlju euharistije napajamo na mudrosti koja nije od ovoga svijeta i da se hranimo hranom koja nam daruje vječni život.
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Život vječni. Današnja nas nedjelja tako jasno usmjerava na ono najvažnije u kršćanstvu. Današnja nam nedjelja govori o Bogu koji toliko ljubi da čovjeku, svome stvorenju, želi darovati ono najvrjednije, ono po čemu se On - Bog razlikuje od nas: želi nam darovati vječnost.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.
Ta vječnost besplatan je dar Božje ljubavi. Ona će se u potpunosti ostvariti kada prijeđemo prag smrti i susretnemo se s Gospodinom. Ali taj dar vječnoga života je nešto što se počinje živjeti već ovdje na zemlji, u našoj svakodnevnici, u jednostavnosti našega života, u našim odnosima s drugima, u svemu onome što jesmo. Onaj dio vječnosti koji se nalazi s drugu stranu praga života i smrti, naša nas vjera uči, ovisi o ovome što činimo ovdje i sada.
Sputan strahom da ga netko vidi dok govori s Isusom, Nikodem je k Isusu došao u noći. Zanimljivo je primijetiti drugi dio današnjega ulomka, gdje Isus govori o sudu, o kriteriju vječnosti. Isus kaže da je Svjetlost došla na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu, jer im djela bijahu zla. Isus kaže da onaj koji čini zlo ne dolazi k Svjetlosti da se ne otkrije to zlo koje čini, a onaj koji čini dobro dolazi k Svjetlosti jer se ne stidi pokazati da su njegova djela u Bogu učinjena.
Isus svojim riječima kao da opominje Nikodema. Kao da ga pita: „Zašto mi dolaziš u noći kao razbojnik?“ Nikodem je shvatio ovu Isusovu opomenu. On je bio jedan od onih koji su Isusovo mrtvo tijelo položili u grob. On je izašao iz tame noći i svojih vlastitih strahova na svjetlo dana, u svjetlost Isusova života. Ne sumnjam da je i u radosti Uskrsnuća bio među prvima. Nikodem je čuo Gospodina dok mu je govorio i povjerovao njegovoj riječi. A ja? Što ću ja učiniti?
