Vječnost se ne može okušati u prolaznosti niti Ljubav u prosječnosti...
U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je
rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin
Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s
neba?’«Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako
ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano
je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se,
dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio
Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh
života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi
s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je
moje – za život svijeta.« (Iv 6, 41-51)
Jedna od
najčešćih stvarnosti u odnosima među ljudima je međusobno nerazumijevanje. Čovjek
drugoga čovjeka ne razumije, jer ga ne sluša srcem koje želi razumjeti. Takvo nerazumijevanje
vodi preziru, prezir uzrokuje mrljanje, a mrmljanje rađa osudu. Baš jednu takvu
scenu imamo na početku ovonedjeljnog evanđeoskog ulomka. Židovi mrmljaju na
Isusa. Ne mrmljaju oni zbog onoga što je Isus rekao, kako bi se nakon površnog
čitanja moglo kazati, nego oni mrljaju protiv onoga što su oni čuli. Isus nastupa
pomalo revolucionarno. Nije to revolucija kakvih smo u povijesti bili svjedoci
niti revolucija o kakvima slušamo iz dana u dan. Sve te revolucije imale su za
cilj mijenjanje čovjekovog uma, njegovog mišljenja. Isusova revolucija, ili
bolje rečeno preokret, upućena je prema ljudskome srcu, srcu koje sluša i
razumije Gospodina, slušajući i razumijevajući čovjeka pored sebe.
Stari su
crkveni oci govorili i pisali na mnogim mjestima o pobožanstvenjenju čovjeka. Isus
je kruh koji je sišao s neba, kako on to sam o sebi posvjedoči, a to je učinio
kako bi palom i zalutalom čovjeku otvorio vrata neba. Bog je tako postao
čovjekom da bi čovjek u konačnici bio potpuno sličan Bogu. To je ideja i
stvarnost koju niti jedna druga vjera osim kršćanstva ne ispovijeda. Blizina Boga
očitovala se u blizini Isusa Krista svakome čovjeku. Isusov poziv upućen je
svima. To je poziv univerzalnosti, ali i poziv koji ne niječe posebnosti, nego
im daje novi, kršćanski, vrjedniji smisao. U kršćanskome pogledu na svijet, u
pogledu na sve stvoreno, na čovjeka i njegov život, svijet ima priliku otkriti
pogled vječnosti.
Put kršćanina
nije i nikada neće moći biti put isključivosti. Kršćanin razumije drugoga pored
sebe, jer je okusio da Gospodin razumije njega. I ne samo razumije. Kršćanin ljubi
drugoga, jer je u vlastitome životu okusio da Gospodin ljubi njega. Svi oni
koji kršćanstvo žele učiniti isključivim prema drugome čovjeku, ili grupi
ljudi, nisu otkrili dubinu kršćanstva. Još manje su je otkrili oni koji, iz
tobožnje ljubavi prema čovjeku, žele izbrisati granice, ukinuti norme, odbaciti
ono što kršćanstvo vjeruje, a što je Crkva sačuvala kroz tolika stoljeća.
Vrijeme koje
je iza nas, vrijeme u kojem je Crkva ustrajno naviještala nadu vječnoga života
kroz dvadeset stoljeća, obilježeno je traženjima modelâ kako svijetu
posvjedočiti ono što ona vjeruje. Ni vrijeme koje je ispred nas neće biti
oslobođeno te obveze. Papa Franjo nas stalno poziva da idemo na periferiju
društva, Crkve, svijeta. Taj naš odlazak za cilj ima donošenje radosne vijesti,
nade vječnoga života svima. Taj poziv uistinu je poziv Crkve uvijek pa tako i
danas. No, mi smo svjesni kako na periferije života ne možemo ići praznih ruku.
Jer, Vječnost se ne može okušati u prolaznosti niti Ljubav u prosječnosti. Ono najvrjednije
što imamo Gospodin nam je objavio u današnjem evanđeoskom ulomku. Vječnost se
nalazi u njemu, koji je Kruh živi što siđe s neba. Samo nahranjeni tim kruhom u
presvetoj euharistiji, mi možemo kušati plodove vječnosti ovdje na zemlji,
dijeliti ih s drugima te iščekivati vječnost blaženog zajedništva s njim u
njegovom Kraljevstvu.
