Je li nam danas potrebno franjevaštvo? Kako se ostvaruje? Postoji li uopće? Donosimo Vam jedno promišljanje nad važnim pitanjima s pokušajima davanja odgovora.
Pitanje iz naslova može djelovati čudno s obzirom da ga postavlja osoba koja je nominalno fratar. Može djelovati i glupo, kao da pitamo postoji li tekst koji je pred nama. Može djelovati dosadno, komplicirano, naporno, istrošeno, nepotrebno, besmisleno, promašeno, nevažno… Svejedno ga postavljam. Postavljam ga imajući u vidu da može izazvati čuđenja, sablazan, dosadu i ostalo. Nisam siguran kako bih sam reagirao na njega da nisam ono što jesam. Ovako mi se pitanje čini opravdanim.
Da bismo pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo se zapitati što je uopće franjevaštvo? Nasljedovanje Krista po primjeru svetog Franje. Osobno mi je ovo najdraža definicija. Krista nasljedovati po primjeru svetog Franje. Što li je pak to? Život po pravilu svetog Franje? Uredu, onda franjevaštvo ne postoji. Život po konstitucijama i statutima? Onda nam franjevaštvo i ne treba, tupi legalizam. Što onda? Ma tko sam ja da to kažem!? Mlad sam. Mogu samo reći da mi se učinilo da mi se nekad činilo da vidim obrise onoga što bi se franjevaštvom moglo nazivati. Malo mašte… Bilo bi to nasljedovanje Krista u slobodi. Slobodi koja bi bila slobodna i od toga da se slobodom naziva. Slobodi od svijeta, za svijet. To bi bili zavjeti. Dalje. Bilo bi to pouzdanje u Providnost. Bilo bi to otvorenost za Providnost, koja bi preko nas (kojih li to nas) djelovala. Bilo bi to franjevaštvo originalnost. Sigurnost u nesigurnosti. Bilo bi i posebnost i zajednica. Bilo bi nemoguće?
Nekako sam povjerovao da je moguće da je to nemoguće. Ljudi smo. Gotovo sam to i prihvatio. Povijest uzima svoj danak i sve ljudsko postaje sve manje Božje. U Europi smo. Na Starom Kontinentu. Živimo u skladu s vremenom i prostorom. Franjevaštvo je to što jest, zato jer je tu gdje jest, u vrijeme u kojem jest. I pomalo to prihvaćaš. Učini koliko možeš tu gdje jesi. Tako je kako je. Nije kraj svijeta. Može duh svetog Franje preživjeti stoljetne zidine u kojima se krećemo. Može duh franjevaštva mijenjati svijet koliko god je postao jednak svijetu oko sebe. On je slobodan u svojoj zarobljenosti. On zavjete razumijeva na nov način. Providnost djeluje kroz uređen sustav. Providnost je isto što i sigurnost. Ona u njem djeluje kroz red, kroz planove. On je originalan u svojoj stoljetnoj tradiciji. Siguran. Novi duh franjevaštva je zajednica pojedinaca. Nije to tako strašno, ima tu dobra i dobro funkcionira.
Pošten stav. I bilo bi mi to uredu da nisam vidio (možda mi se samo učinilo da sam vidio) nešto drugo. Negdje u drugom svijetu. Siromaštvo, a ne bezvlasništvo. Ovisnost o providnosti. Život među i sa siromašnima. Doslovno. Sigurnost u nesigurnosti. Nije to Afrika. Dapače, nije ni siromašnije od Europe, ako nije bogatije. Nekoliko stanica od možda najbogatijeg. Istina, u sivilu ali ipak djeluje sretno. I prije svega, djeluje normalno. Djeluje bratski. Opasno se približavam tomu da kažem da djeluje franjevački.
Na kraju ponavljam – mlad sam. Ono je nama opomena i mi njima. Mi možemo učiti na njihovom primjeru, oni na našem. No i dalje ostaje pitanje što je to franjevaštvo i postoji li ono u današnjem svijetu? Nadalje, postavlja se pitanje da li je potrebno nešto poput franjevaštva danas? Ideja je megalomanska malenost. Drugi put ću se pozabaviti tom idejom…
Postoji li franjevaštvo?
