Srce koje ne ljubi samo one što ga prihvaćaju, već ljubi i one koji ga odbacuju, osuđuju i ismijavaju. Srce koje i u trenutcima najveće patnje ostaje otvoreno čovjeku. Srce ranjeno i odbačeno, a ipak puno milosrđa i ljubavi.
Razbojnici i vojnici su obavili posao. Razapeli su ga na križ, stali sa strane i promatrali. Čekali su ružne riječi, proklinjanja, psovke… Tako je bilo do tada! Oni koji su u prošlosti bili razapinjani proklinjali su dan svoga rođenja, svoje majke! Proklinjali bi i pljuvali po onima koji su bili podno križa. Nekima su čak morali odrezati jezike. Ono što su izgovarali i prevaljivali preko svojih usta bilo je nepodnošljivo za slušati.
Farizeji i pismoznanci, koji su također promatrali sa strane, čekali su njegov krik. Krik osude prema neprijatelju i progonitelju. On, koji je propovijedao kako treba ljubiti neprijatelja i činiti dobro mrzitelju, sada mora zakazati. Bol biča, teškoga križa i čavala na rukama i nogama je prevelika. Tko bi mogao podnositi takvu agoniju, a ne biti ljut i bijesan na one koji su ga nepravedno osudili?
Svi su čekali prve riječi i pretpostavljali kakve će one biti. No nitko nije očekivao ono što su zapravo čuli!
Kada su vojnici i farizeji čuli što govori, ostali su razočarani. Nije bilo ružnih riječi, ni proklinjanja, ni psovki. Nije bilo ni krika kakav su farizeji očekivali. Ono što je tada Isus izgovorio nisu bile obične riječi.
Bile su to riječi iz najdubljeg dijela njegova srca, blaga i iskrena molitva oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ Oprostiti onima koji ti se izruguju, nanose bol i sramotu, patnju i smrt? Oprostiti onima koji oprosta ni ne traže?
Upravo tako! Isus čini ono što je propovijedao, oprašta i ljubi svoje neprijatelje i progonitelje u svoj svojoj boli i patnji koju su mu zadali. Nije bijesan i ne traži pravdu koje nema, već nam do kraja objavljuje svoje srce.
Srce koje ne ljubi samo one što ga prihvaćaju, već ljubi i one koji ga odbacuju, osuđuju i ismijavaju. Srce koje i u trenutcima najveće patnje ostaje otvoreno čovjeku. Srce ranjeno i odbačeno, a ipak puno milosrđa i ljubavi.
Nije lako oprostiti nekome. To je znak nesebične ljubavi i slobode čovjekova srca. Kada opraštamo nekoj osobi, oslobađamo je od osvete i osude. Također, kada opraštamo oslobađamo i same sebe. Ako nam je netko napravio nešto loše i nakon pet godina mu i dalje ne želimo oprostiti, to nas čini robovima naše prošlosti. Naše srce je okupirano prošlošću, u njemu se stvaraju inat i osuda koji mogu prerasti u mržnju. To truje naše srce, nemamo potpunu slobodu te ne možemo primiti milosti koje nam Bog želi dati.
Sve je to istina, ali isto tako svi znamo kako je teško oprostiti ili pitati za oprost. Zaboraviti da ti je netko napakostio ili se poniziti pred nekim i tražiti oproštenje. Našom snagom i ljudskim ponosom je skoro pa nemoguće. Zato nam Isus otvara svoje srce puno milosrđa i ljubavi. Iz njegova srca možemo crpiti snagu koja moli i traži oprost za ljude koji mu nanose bol.
Ponekad riječi bole više od fizičke boli. Urežu nam se u srce i naprave ožiljak. Varalica, hulitelj, lažac samo su neke od uvreda koje je Isus pretrpio. No njegovo srce nije bilo ispunjeno gnjevom i gorčinom, već s puno ljubavi i milosrđa. Kada opraštamo i tražimo oprost postajemo slobodni, ispunjeni Božjom milošću te naše srce postaje poput Isusova srca.
