Kristove rane koje nosimo ne moraju uvijek biti vidljive. Dokaz da smo Božji ne mora uvijek biti izravan. Bog ne traži pozornicu. Neka Kristov potpis bude vidljiv u našim djelima, u načinu našega govora, u odijevanju i ponašanju u društvu. Neka bude vidljiv u našim mislima i savjetima. Ne moraju rane uvijek probiti površinu tijela da bi bile prisutne.
„Kad je to viđenje iščezlo, u njegovoj je duši ostao žar čudesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa (usp. Gal 6, 17) Krista. Čovjek je Božji, koliko je mogao, to skrivao sve do smrti.” (LegTd, 69)
Franjo prima rane. Povučen na La Vernu, o blagdanu Uzvišenja Svetoga Križa, sveti naš otac Franjo zadobiva na svome tijelu rane Gospodina našega Isusa Krista; zadobiva vidljiv dokaz da je Kristov.
No što te rane znače?
Franjo nam je dokaz da obraćenje i promjena ne dolaze preko noći, nego traju čitav život. Rane ne dobiva na početku svoga poziva, kada još biva pod onim prvim zanosom, nego na kraju svoga puta — dvije godine prije nego što će umrijeti. Jesu li rane bile Božji plan od početka za jednog siromaška iz Asiza ili je Franjo svojim postupcima u slobodnoj volji omilio našem Gospodinu? Bilo kako bilo, svojim nam primjerom ostavlja važno pitanje: gdje su moje rane?
Često kao ljudi upadnemo u zamku uspoređivanja i vaganja dobara na našem životnom putu. No u ovom slučaju, pitanje: „Gdje su moje rane?”, ne traži ljubomorno preispitivanje, nego više razmatranje vlastitog života po primjeru sv. Franje. Jer ako jedan neuspjeli vitez biva preobražen u Krista, što je onda sa mnom? Zašto ja nemam rane?
Možda ih imamo. Zapravo, vrlo vjerojatno ih imamo. Ako uzmemo da su rane Božji potpis, a stvoreni smo na Njegovu sliku, onda su one tu od našega rođenja. No to nam opet nije dovoljno. Nije nam dostatno jer nije vidljivo. I kod toga „nije vidljivo” dolazimo do same srži problema.
Čeznemo pokazati svoje rane, svoja dobra djela i svoju pobožnost kako bismo uvjerili druge, a preko njih i same sebe, u vlastitu vrijednost. Nosim li križ oko vrata da druge uvjerim da sam katolik ili uistinu znam što on znači? Ako idem na klanjanje u župi, koji je istinski razlog objavljivanja fotografije na društvenim mrežama? Lijepo je, naravno, svjedočiti vjeru na razne načine, no uvijek se trebamo iznova pitati je li naša nakana ispravna.
Kristove rane koje nosimo ne moraju uvijek biti vidljive. Dokaz da smo Božji ne mora uvijek biti izravan. Bog ne traži pozornicu. Neka Kristov potpis bude vidljiv u našim djelima, u načinu našega govora, u odijevanju i ponašanju u društvu. Neka bude vidljiv u našim mislima i savjetima. Ne moraju rane uvijek probiti površinu tijela da bi bile prisutne.
Živjeti nezamijećeno u očima svijeta, a potpuno predano u očima Božjim, put je koji nam je Franjo ostavio. Čak i kada je dobio svete rane, nije tražio slavu, nego ih je, koliko god je mogao, skrivao sve do smrti. Njegove rane nisu bile za pokazivanje, nego poziv za nasljedovanje.
