Nešto se čulo duboko u špilji i osjetio sam nesigurnost. Nikada se tako nisam osjećao, nesigurnije čak i od vremena kada sam bio zarobljen u tamnici. Odlučih i preko toga prijeći. Uklesah jedan križić u kamenu i ostah dugo u molitvi.
Kada sam, po milosti Božjoj, upoznao evanđelje Isusa Krista, još se u potpunosti ne zakačih za nj. U meni su se i dalje budili moji viteški snovi, stoga sam se počeo opremati ratnom opremom kako bih pošao za plemićem po imenu Gentille, koji je predvodio jednu četu u Apuliju boriti se za papu. U tome sam vidio ostvarenje svojih životnih ciljeva. Postati velik, steći čin plemića, biti poštovan i ostati zapamćen.
No na putu za Apuliju dogodilo mi se nešto iznenadno, nešto čudno da vam to ne mogu ni predstaviti kako bih volio. U sebi sam čuo glas, ali bio je tako stvaran, kao da mi živa osoba ispred mene govori: Franjo, kamo ideš? Odgovorih: U Apuliju, boriti se za papu. Iznova mi reče: Reci mi, tko te može bolje nagraditi, gospodar ili sluga? Odgovorih: Naravno, gospodar. Upita me opet: Zašto onda slijediš slugu, a ne gospodara? Upitah, jer mi nije bilo jasno: Što moram učiniti? Zaključivši reče: Vrati se kući i sve ćeš razumjeti.
Te su me noći spopadala svakojaka pitanja, napadali me raznorazni obziri, pitao sam se jesam li lud ili sam stvarno to čuo? Odlučih preko svega toga prijeći i poslušati glas. Ujutro sam već bio na putu za Asiz. Kada stigoh kući, zbrka se počela pomalo bistriti. Shvatio sam da je to bio Božji pohod. Napokon sam počeo ozbiljnije doživljavati Krista. Vratih se starim navikama i poslovima, staromu načinu života, čekajući da se ispuni ono „sve ćeš razumjeti“.
Čitao sam evanđelje svaki dan. Najednom naiđoh na jedno poglavlje u kojemu piše da je moj Gospodin Isus išao moliti u osamu. U meni se probudi želja da i ja to pokušam. Čim sam na to pomislio, počeli su se javljati novi obziri, daleko teži od onih preko kojih sam već prešao napuštajući svoju četu. Najprije sam se zapitao što će reći moji majka i otac, pogotovo otac koji je već bio isplanirao što trebam postati u životu. Što će reći prijatelji, što će reći moji Asižani? Mogao bih izgubiti ono što sam dugo gradio, status poštovanog i dobrog trgovca, veseljaka, mogao bih izgubiti mjesto predvodnika ekipe s kojom sam znao izlaziti i momkovati. Zbog ovog bi me pothvata svi mogli proglasiti luđakom. Kuhalo se to u meni jedno vrijeme, sve dok nisam prelomio i čvrsto odlučio: Ma, idem pokušati!
Dobro sam poznavao prirodu oko Asiza i sjetih se jedne špilje za koju ne zna mnogo ljudi. Iako nisam znao što me tamo čeka, jer sam iz ugledne i plemenite obitelji pa sam bio navikao na sigurnost očinskog doma, sve me je više i više vuklo idi za svojim Gospodinom, idi u osamu moliti.
I, napokon, otisnuh se prema špilji. Nikome nisam rekao ni gdje ni zašto idem, nekako mi je to postalo nevažno, samo sam želio ići. Kada sam stigao do špilje, zaprepastila me prljavština i hladnoća u špilji. No odlučio sam ostati, provesti tu nekoliko dana, moliti, osluškivati prirodu. Kada je došla večer, osjećao sam se jako neugodno. U špilji je bilo mnogo mišjih govana, a to me je plašilo i sjetio sam se da bih mogao oboliti zbog toga. Oko mene su zujale muhe.
Nešto se čulo duboko u špilji i osjetio sam nesigurnost. Nikada se tako nisam osjećao, nesigurnije čak i od vremena kada sam bio zarobljen u tamnici. Odlučih i preko toga prijeći. Uklesah jedan križić u kamenu i ostah dugo u molitvi. Bog mi poče objašnjavati, a ja sam se samo prepustio. Rekao bih da je ovo bio početni moment mog dubljeg upoznavanja s Kristom. Osjetih sebe, kao nikada do sada. Iziđoh iz sebe i posvetih se potpuno Bogu, uronih srce u Božju ljubav, toliko da sam, mogu to reći, zaboravio na sebe. Ne mogu ni objasniti koliku sam slobodu osjećao.
Svanuo je novi dan i pošao sam malo u šumu. Najprije sam hodao utabanim stazama kuda su znali prolaziti trgovci. Te me staze nagnuše na razmišljanje o čovjekovim životnim koracima: Čemu sve to, čemu toliki koraci? Uvidio sam uzaludnost mnogih ljudskih koraka ispunjenih brigom i užurbanošću. Potom sam svratio baš u šumu da bih čitao. I počeh čitati. Nisam uza se imao knjigu, nego sam u toj slobodi srca počeo čitati Božje stvaranje.
Promotrih ona malena stvorenja koje mi nazivamo mravi. Divio sam se koliko se trude i kako zajednički rade. Ugledah i jednu pčelu. Njen životni vijek traje 40 do 60 dana, a silno je važna i korisna. Baš ona i njezina obitelj proizvode najslađi proizvod. Promatrao sam ptice kako veselo cvrkuću i uživaju u svakom uzletu u nepoznato nebo. Promotrih i drveća, o kako mi je drveća bilo drago čitati, vidio sam u njima i početak i kraj. Vidjeh u njima korijen koji je duboko zakopan u zemlji, vidjeh i lišće koje je stršalo na visokim granama. Predivne li potpunosti! I tako mi je dan prošao u divljenju svemu stvorenomu.
Došla je druga večer, a je nisam više osjećao gađenje prema onim govnima i muhama. Nekako sam se i s njima sprijateljio. I tako, uz poneki nalet neugodnih osjećaja i strahova, ostadoh nekoliko dana. No morao sam poći natrag u Asiz jer su me čekale obaveze i pomalo sam razmišljao o tome da se moji sigurno brinu za mene. Ovo mi je novo i lijepo iskustvo. Ne dugo, svega par dana, ali intenzivno, iscjeljujuće.
Došavši u Asiz, vidjevši ljude i stupivši u kontakt s njima, osjetio sam neku novu ljubav. Osjetio sam što znači ono „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Nikad nisam tako jako volio ljude. I shvatio sam da, ako želim još jače voljeti čovjeka, ako s njim želim biti onako kako od mene traži Krist, moram se s vremena na vrijeme otisnuti u neko samotište i biti samo s Bogom. I to sam od sada težio sve češće činiti.
Bio sam, nekako, to i dalje ja sa svojim slabostima i grijesima koje mi nije bilo lako napustiti, no s vremenom, posve lagano i postupno dogodiše se na meni zanimljive promjene. Kao da je srce moje postajalo srce Kristovo. Počeo sam ljubiti one koji me vrijeđaju, pljuju i grde, na što bih ranije možda uzvratio uvredom ili udarcem. Bez problema zagrlih gubavca koji mi se do sada uvijek gadio, čak toliko da bih znao povraćati kad bih mu se slučajno našao u blizini. Ljubio sam svako stvorenje, pa i ono najmanje i najneuglednije. Bog me sve više puštao k sebi.
Preplavljeno nekim snažnim osjećajem zahvalnosti, moje je srce iznutra vikalo: Bože hvala ti što si mi pokazao put. To je ono što hoću, to je ono što tražim, to je ono što želim svim srcem činiti – biti drugi Krist!
