Franjo je u Crkvi vidio nositeljicu apostolskog autoriteta i vjerodostojnog tumača riječi, života, nade i ljubavi koji su po Kristu darovani svijetu. Crkva je Franji bila majka. Svećenici su mu bili izvor života i mudrosti. Često se s njima susretao i učio od njih o Svetom pismu.
Dvanaesto i trinaesto stoljeće - vrijeme Franjine mladosti i zrelosti, vrijeme ratova i previranja, viteštva i velikih ideala. U ovaj kontekst možemo staviti sebe i suživjeti se s Franjom. Nije baš logično da jedan takav čovjek kao Franjo bude toliko „crkven“, bude toliko odan i podložan. Kada zamislim sebe pokraj njega u njegovo vrijeme, nije mi lako shvatiti taj Franjin interes za Crkvu. Možda se u svojim vjerskim nastojanjima mogao prikloniti nekoj drugoj duhovnoj struji tadašnjeg vremena. Na primjer, Albigenzima - dualistima koji su čeznuli za strogim asketskim životom ili Bogumilima koji su također bili ekstremno dualistički usmjereni na duh i odbacivali tijelo, time želeći dostići nekakve zamišljene visine. Zašto se nije priključio Patarenima koji su željeli očistiti Crkvu od svećeničkog nemorala?
To vrijeme, isprepleteno raznim lošim glasinama i nastojanjima u crkvenom životu, donekle je zbunjivalo vjernike. S jedne strane bude se razni pokreti koji na prvi pogled izgledaju dobro, s druge strane Crkva prema njima nastupa inkvizicijom i vojnim pohodima. Šalje na njih mač i razne propovjednike da ih satru. Zaista zbunjujuće. Čisto ljudskim očima gledano, to je bilo nepogodno vrijeme za potpuno predanje Katoličkoj Crkvi i njezinim poglavarima.
Franjo, maleni čovjek s velikim snovima, prije svega onim viteškim, rekli bismo normalnim, potpuno drugačije shvaća Crkvu kada se odlučuje predati u njezine ruke i propovijedati njezin nauk. Prepoznao je Franjo: „ljudi moga vremena nisu mjerodavni, sve dobro i zlo crkvenih ljudi uopće nije važno“. Prepoznao je Franjo da je Onaj komu se zapravo želi predati - životvorac, sam Bog. Ne Crkva, nego Bog koji je glava Crkve, Isus Krist, Otac i Duh Sveti, Trojedini Bog.
Franjo je u Crkvi vidio nositeljicu apostolskog autoriteta i vjerodostojnog tumača riječi, života, nade i ljubavi koji su po Kristu darovani svijetu. Crkva je Franji bila majka. Svećenici su mu bili izvor života i mudrosti. Često se s njima susretao i učio od njih o Svetom pismu. Sveti Otac, Franji je predstavljao Petra i prvu Crkvu, bez koje on ne želi i ne zna. Sve ostalo bi za Franju bilo lutanje. Bio je svjestan da ne može biti individualac, nego da je dio zajedništva, dio tijela Kristova, Crkve. Dok su gore navedeni pokreti - albigenzi, bogumili i patareni - bili takozvani reformatori i ispravljači Crkve, Franjo je uvidio da Crkvu ne treba ispravljati, ono što je u njoj neispravno samo će doći na vidjelo, zaključio je da se treba predati onome koji Crkvu zaista vodi: Bogu. Uvidio je: „ljudi mogu zabrljati, ali Bog je savršen, stoga se neću zamarati ljudima.“
Drugi dio naslova glasi: Crkva u Franji. Mnogi imaju pogrešno mišljenje kada govore o Katoličkoj Crkvi kao instituciji i građevinama, te diplomatskom i socijalnom poretku. Upravo Franjo postaje dokaz onoga što Crkva zapravo jest. Institucija, građevinski objekti, diplomatski odnosi i socijalna nastojanja samo su sredstva kojima Crkva nastoji ispuniti svoje poslanje. Prava istina jest da su sredstva samo sredstva, a da je cilj i najviša vrijednost Crkve život s Bogom i u Bogu. Zato je Franjo bio čovjek u kojemu je Crkva po svem svijetu progovarala. Iz njega je progovarao Krist. Iz njega je progovarala ljubav prema siromašnima i malenima, prema drugima i drugačijima.
Možda bi se Franji moglo prigovoriti da nije poštivao onu Božju zapovijed da mora ljubiti samoga sebe. On je nekako bio bezosjećajan prema sebi, čak je i priznao da mu je žao što je toliko mučio „brata magarca“, odnosno svoje tijelo. On se potpuno posvetio drugim dvama elementima u zapovijedima ljubavi. Prije svega ljubio je Boga svom snagom i svim mogućnostima koje je imao, te se potpuno predao za bližnje.
Crkva je u njemu bila toliko živa da se taj duh do danas nije ugasio. Kao nekoć, i danas sveti Franjo i njegova braća obilaze cijeli svijet pronoseći Crkvu, pronoseći Boga. Vidimo 800 godina franjevačke tradicije, 800 godina Franje čiji duh i danas neugasivo kola društvom. Možda društvo katkad izruguje franjevački habit, možda ga nekada i ubija, no sve to nije važno. Ta nismo veći od našega učitelja Isusa. To je pravi razlog te dugovječnosti. Franjo i franjevci mogu zabrljati, ne pronosimo mi svijetom svoju savršenost, nego predanje Kristu i njegovu savršenost. Pronosimo samoga Krista za spas svijeta. Dokle god naši pogledi budu usmjereni Kristu, nikada habit nijednoga franjevca neće izgubiti smisao, makar bio i pogrešno shvaćen ili pak omalovažavan. U nama će uvijek živjeti ono Franjino predanje i njegova ljubav. Franjevac kojemu je Krist na prvom mjestu postaje sam Franjo i glasno viče: „Crkva je u meni i ja sam u Crkvi, a glava je Crkve Krist Spasitelj.“
