Zamislimo kako je taj događaj doživio Josip. Mislim da mu je pao mrak na oči, želio se samo maknuti od Marije. Nije joj vjerovao, no zato u snu Bog po anđelu progovara i upućuje ga da je Marijino djevičansko začeće istinito.
Mt 1,18-24
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.
Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
Život svakog čovjeka obilježen je s jednu stranu čisto ljudskim elementima – potrebama, željama, nastojanjima, običajima... S druge strane stalno naviru božanski zahvati. Oni su vidljivi u svemu, tko malo dublje pogleda u narav prirode, samog čovjeka, međuljudskih odnosa, raznih zajednica i vremena može opaziti stalne nepoznate i nedokučive dubine i ljepote. Na poseban način zahvatio je Bog u naše živote poslanjem svoga Sina.
Ovo zaista posebno Božje djelo spasenja također nije prošlo bez isprepletanja onog ljudskog i božanskog. Prije svega valja spomenuti sutrašnje prvo čitanje, odnosno proročanstvo proroka Izaije. Izaija zasigurno nije mogao u potpunosti znati što naviješta kada je rekao: „Evo djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel“. Usprkos činjenici da nije mogao potpuno spoznati što govori, Izaiju to nije spriječilo da izrekne Božju volju u jednom teškom vremenu za judejski narod, vremenu kada pred vratima Jeruzalema stoji opasna vojska koja vreba pravi trenutak provaliti zidine i porobiti narod.
Ovaj navještaj progovara u vremenu došašća svima nama na način kao da ga Izaija baš sada za nas izgovara. Mnogi ljudi osjećaju ogromne napade zla, možemo to usporediti sa silnom vojskom koja vreba na zidine Jeruzalema, proučava slabosti i planira proboj. Gotovo smo sigurni da ćemo u današnjem vremenu izgubiti, da ćemo biti pobijeđeni.
Strah onoga vremena kada su drhtali Jeruzalemci pred silnom vojskom i naš današnji strah kada dršćemo pred navalom svakakvih moralnih i duhovnih iskrivljenja posve su opravdani. Ljudi smo. Ali ne smijemo upasti u zabludu i početi misliti i vladati se kao da nismo ljudi u čije živote Bog zahvaća. Upravo se najsavršeniji Božji zahvat dogodio po Isusu Kristu koga iščekujemo. Blažena Djevica Marija bila je također opterećena okolinom, ljudskim običajima, tračevima, izmišljotinama. Zamislimo kako joj je bilo u trenutku kada je ostala trudna po Duhu Svetom. Sigurno je bilo teško.
Evanđelist Matej stavlja naglasak da je Marija bila zaručena s Josipom, no začeće se dogodilo prije negoli se sastadoše. Ovo nam ukazuje da je to bilo vrijeme prve faze njihovih zaruka, u kojemu prema židovskom običaju i zakonu, zaručnica još ne živi u kući zaručnikovoj, nego u kući svojih roditelja, dakle još nije bila u prilici konzumirati svoj brak.
Zamislimo kako je taj događaj doživio Josip. Mislim da mu je pao mrak na oči, želio se samo maknuti od Marije. Nije joj vjerovao, no zato u snu Bog po anđelu progovara i upućuje ga da je Marijino djevičansko začeće istinito. Matej nadalje u evanđelju navodi upravo gore spomenuti Izaijin proročki tekst o začeću Djevice čime tadašnjim kršćanima židovskog podrijetla ukazuje na istinitost Isusova mesijanskog pohoda.
Na kraju našeg evanđeoskog odlomka Josip se budi iz sna, te sada posve siguran uzima Mariju za svoju ženu. Možemo li mi biti sigurni u božanski zahvat po kojem je Marija začela Isusa u našemu vremenu? Mnogi će sumnjati, dvojiti, izvlačiti razne teorije nesigurnosti. Ponavljam ljudi smo, normalno je sumnjati. No, ovo vrijeme došašća nas upravo vodi putem proroka Izaije, putem Ivana Krstitelja, te svetog bračnog para Marije i Josipa s razlogom. Oni su to proživjeli i ostavili nam svjedočanstvo i snažan odgovor na Božju volju. Stoga možemo biti sigurni da Bog zahvaća na jednak način i danas, želi da vjerujemo te istinski u svim našim strahovima budemo ohrabreni dolaskom njegova Sina Isusa koji se ima utjeloviti za nekoliko dana. Liturgija crkve svojim obredima ne govori samo o povijesti nekog vjerskog događaja, nego ga posadašnjuje.
Zanimljivo je da u drugom čitanju koje pred nas Crkva stavlja, Pavao ne govori o Mariji, niti o Josipu, nego baš o nama, pozvanicima Isusa Krista. Pavao na jednak način poziva ljude svog vremena i nas danas da se u svim teškoćama, strahovima i sumnjama osvrćemo na naš poziv. Nije to poziv čovjeka čovjeku, nego poziv Boga čovjeku, da budemo i mi ljudi dionici božanske ljubavi. Da po Sinu budemo sinovi Božji.
Neka nas zagovor svetog Izaije, svetog Ivana Krstitelja, svetog Josipa i Blažene Djevice Marije prati na našem putu sinovstva po Sinu. Ako budemo hodili životom kao sinovi po Sinu ne trebamo se bojati nikakve vojske koja stoji pred zidinama, niti zlobnih iskrivljenih ideologija i nastojanja današnjeg vremena. Nitko nam ne može nauditi, jer smo sinovi vječnosti. Sinovi smo Kraljevstva Božjega koje nije od ovoga svijeta. Živimo u svijetu, činimo svijet boljim, zauzmimo se za dobro i ljubav u svijetu, ali budimo svjesni da je naša domovina vječno Kraljevstvo Božje u kojemu ćemo biti u potpunom zajedništvu s Bogom. Ondje će se ispuniti sva naša traganja, sve sumnje će iščeznuti, a ostat će samo ljubav, dobrota, mir i sklad.
