Klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu za mene je jedna od najljepših pobožnosti u svetoj Crkvi. Ovaj poseban oblik slavljenja Boga, rasprostranjen po cijelomu svijetu, jasan nam je, vidljiv i opipljiv način susreta sa živim Isusom. U današnjem vremenu naročito čeznemo za nečim vidljivim i opipljivim. Sveta hostija, koja se nalazi unutar pokaznice, ostatak je od hostija posvećenih na svetoj misi po rukama svećenika.
Vratimo se sada na početak. Isus je na Veliki četvrtak blagoslovio kruh i vino, pretvarajući ga u svoje Tijelo i Krv te je tako učenicima dao da jedu i piju od toga, čineći to njemu na spomen. Od tog je trenutka ovaj događaj postao najsvetija molitva kršćana, susret Božjeg i ljudskog. Bog nam se po rukama svećenika neprestano daje i želi s nama dijeliti svakodnevnicu na praktičan način. Zato se pitam što se zapravo događa s Isusom nakon pričesti u našem kršćanskom životu danas.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da u većini slučajeva zaboravim da sam uopće bio prisutan na svetoj misi i primio svetu pričest. No, pri promišljanju o pobožnosti klanjanja, pitam se je li moguće da mi klanjanje toliko znači, a da isto to Tijelo i Krv Isusova što ih svakodnevno primam u svoje tijelo, budu zaboravljeni. Nešto mi tu nije u redu.
Ne daj Bože da bih omalovažavao pobožnost klanjanja, nipošto! Svi ju trebamo i sve vas potičem da sudjelujete na toj prelijepoj pobožnosti kad god imate priliku. No zašto nema pobožnosti prema Isusu kojeg osobno primam u svoje tijelo? U čemu je razlika? Promislimo ovo zajedno, možda će netko moći i dublje ući u tajne ovog Isusovog dara.
Kada primimo živog Isusa u hostiji, nije li on s nama svugdje? Zar ne prožima cijelo naše biće? Zar ne koraca s nama svaki naš korak? Zar nije tu u napornom danu punom teških briga, obaveza i nekontroliranih smućenosti? Zar nije tu u smijehu, radosti i veselju? Draga braćo i sestre, Isus je prisutan u svakom trenutku. Pogledajmo koliko nas voli i cijeni - dopustio je da naše tijelo postane živi tabernakul. Zamislite, onaj tabernakul, isto ono svetohranište kojemu se poklanjamo pri ulasku u Crkvu, zapravo jest i naše tijelo, jer smo primili isto Tijelo i Krv Isusovu koji su pohranjeni u tabernakulu. Volio bih kada bismo svi o ovome malo promislili, ovo je stvarno velika stvar.
Zapravo, pobožnost klanjanja Isusu, kao što to činimo na klanjanju, možemo činiti u svakom trenutku. No znamo da to ne možemo raditi bilo kako. Kada nekoj osobi želimo posvetiti vrijeme i dobro ju upoznati, onda ćemo sve ostalo prekrižiti i pozvati tu osobu na druženje, postavljati joj pitanja te pažljivo slušati odgovore. Također ćemo joj dopustiti da i ona nama postavi pitanja pa joj iskreno odgovoriti. Sve vas potičem da date Isusu vremena u vašem životu. Dajte mu trenutke u samoći, u tišini, nasamo s njim. Zatim ga povedite i u trenutke druženja s drugim ljudima, u trenutke rada i opterećenosti, bremenitog bračnog, redovničkog i svećeničkog života. Pitajte ga i dopustite mu da vas pita. Potičem vas na svakodnevno klanjanje Isusu koji je po svetoj pričesti u vama i s vama. Nemojte ga zaboraviti i davati mu mrvice. Neka takva vrsta pobožnosti preplavi cijeli vaš dan. Tako nikada nećete osjećati samoću, nikada nećete biti sami u problemu i ništa neće biti nerješivo. U velikom se uspjehu nećete uzoholiti, u velikoj slavi bit ćete svjesni kome slava pripada. Kada postanete moćni, znat ćete kome pripada moć. Život će biti lijep, jer će ga urediti najbolji Umjetnik.
