Isus ovdje progovara o zajedništvu, jer kada kaže da će muž i žena biti jedno tijelo naglašava cjelokupno predanje.
Krenuvši odande, dođe u judejski kraj i na onu stranu Jordana. I opet mnoštvo nagrnu k njemu, a on ih po svojem običaju ponovno poučavaše. A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« (Mk 10, 1-12)
Isus putuje Galilejom propovijedajući kraljevstvo Božje i poučavajući svoje učenike i narod o raznim životnim stavovima. Nakon toga polazi na put k Jeruzalemu ispuniti volju Oca svojega, umrijeti na križu, zatim uskrsnuti. Uvodni redak teksta o nerazrješivosti ženidbe kod Marka možemo shvatiti kao most između Isusova djelovanja u Galileji i njegova djelovanja u Jeruzalemu. Radnja se odvija u Judeji, s onu stranu Jordana. Prema Markovu evanđelju, Isus je učitelj za kojim ide grupa ljudi i pozorno ga sluša. Među tom masom koja ga je pratila i slušala našli su se i farizeji. Farizeji, kao židovska religiozno-politička sljedba, u samom svom nazivu, koji dolazi od hebrejske riječi perušim, a znači odijeljeni, govore o njihovoj odijeljenosti kako u religioznom, tako i u političkom smislu. Njihova odijeljenost odmah dolazi do izražaja u prvom spominjanju u Markovu evanđelju kad prigovaraju Isusu da blaguje s carinicima i grješnicima (usp. Mk 2,16). Farizeji su izbjegavali dodir sa svima koji nisu poznavali i vršili propise Zakona, a u tu skupinu su spadali svi neuki i grješni. Grješnicima su smatrani, uz kršitelje Zakona, i oni koji su imali grješna zanimanja, kao bludnice i carinici.
Pitanje koje postavljaju zanimljiva je tema rastave braka o kojoj se u ranijem židovstvu dugo raspravljalo. Problem tadašnjega židovskog shvaćanja nije bilo pitanje je li rastava braka dozvoljena ili ne, nego koji su razlozi dovoljni za dozvoljeno otpuštanje žene. Farizejima nije bilo lako doći pred Isusa s ovakvim pitanjem jer su znali da dobro poznaje Zakon. Nakon što su ga upitali: „Je li dopušteno mužu otpustiti ženu?“ Isus odgovara protupitanjem. Zanimljivo je vidjeti da Isus nije u svom protupitanju pitao: „Što je Mojsije dozvolio?“ nego: „Što je Mojsije zapovjedio?“ Kada se dobro uđe u srž Mojsijeva zakona o braku, odnosno starozavjetnog poimanja braka, žena je mužu božanska potpora. Izrael i rano židovstvo su vezu između muškarca i žene shvaćali kroz Post 2,18, gdje Bog muškarcu daje pomoć da ne bude sam. Žena nije pak samo pomoć i potpora, nego je također muškarac odgovoran biti tu za svoju ženu, odgovoran je da se žena dobro osjeća. Mojsije je novooženjenim muškarcima dao godinu dana da provedu sa svojom ženom, kako, ako bi na bojištu poginuli drugi muškarac ne odvede ženu. (usp. Pnz 20,7) Također, u Pnz 24,5 se govori kako muž ne treba ići u vojsku kad se upravo oženi, kako bi mogao razveseljavati svoju ženu. U Mojsijevu zakonu žena je mužu bila ispred djece. Najbolji primjer ovakve brige su Elkana i Ana. Vidjevši Aninu muku i plač, njen muž Elkana upita: „Ana, zašto plačeš? Zašto ne jedeš? Zašto ti je srce rastuženo? Nisam li ja vrjedniji od deset sinova?“ (1 Sam 1,8)
Stoga bi odgovor na pitanje: „Što je Mojsije zapovjedio?“ morao biti jasan: „Mojsije je zapovjedio brinuti se za ženu.“ Mojsije je išao do te mjere da je propisao poštivanje žena koje su u to vrijeme, u vihoru rata bile zarobljene pa uzete za ženu od drugih muškaraca. Naložio je poštivanje prema njima i dobru brigu. Kako vidimo, Mojsijev zakon govori puno više o odnosu muža i žene nego se to na prvu može vidjeti. Stoga Isusovo pitanje: „Što vam je Mojsije zapovjedio?“ ima svoju težinu i nije lako manipulirati uvjerenjima Starog zavjeta.
Židovi su toga doba bili pod utjecajem dviju škola koje su govorile o ovoj temi. Teološka struja rabina Hilela tvrdila je da muž može otpustiti ženu iz bilo kojeg razloga, dok je ona druga, Šamajeva tvrdila da to može učiniti samo zbog ženina preljuba. Nije bilo lako pokrenuti farizeje u novi način razmišljanja o Zakonu, jer su kako vidimo, bili i pod snažnim utjecajem židovskog učiteljstva. Svako odmicanje bi za njih bilo nepojmljivo. Stoga oni izmiču te ne žele odgovoriti na pravi način na ovaj Isusov upit, nego se referiraju na Pnz 24,1 odgovarajući: „Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo – i otpustiti.“ (Mk 10,4)
Isus se ne miri s tvrdoglavošću farizeja, nego ulazi u samu srž Mojsijeva dopuštenja. Donosi jasan uvid, te udara u najosjetljiviji dio čovjeka, njegovu nutrinu, njegovo srce, govoreći: „Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed.“ (Mk 10,5) Isus ovime želi reći da im je Mojsije to dopustio jer im je srce otupilo i udaljilo se od Božje volje. Zatim vraća izvorni Božji naum te im predstavlja što Bog izvorno želi. Zanimljivo je kako Isus navodi jedno starozavjetno mjesto protiv drugoga. Referira na Post 1,27 govoreći: „Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih.“ (Mk 10,6) nastavljajući s Post 2,24: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo.“ (Mk 10,7–8) Ovu besjedu zaključuje riječima: „Što je Bog sjedinio, čovjek neka ne rastavlja.“ (Mk 10,9) Isus ovdje progovara o zajedništvu, jer kada kaže da će muž i žena biti jedno tijelo naglašava cjelokupno predanje. U to vrijeme Židovima riječ tijelo (njem. Fleisch) označavala je cjelokupnog čovjeka – njegovo tijelo i dušu. Naglasak koji Isus ovdje daje predstavlja farizejima veliki problem. Sigurno su si postavljali pitanja: „Je li ovim odgovorom svaki razvod braka onemogućen? Nema li također situacija u kojima je razvod braka posljednja, pozitivna mogućnost? I što bi trebao činiti onaj tko je otpušten?“
Isusovi stavovi su jasni i utemeljeni u Mojsijevu zakonu. Ne dopušta da se olako relativizira važnost braka, što stvara veliku zbunjenost farizejskoj sljedbi i njihovim teološkim učiteljima. Vrlo je neobično da u 12. retku desetog poglavlja Markova evanđelja autor spominje kako ni žena ne smije otpustiti svoga muža, što u Isusovo vrijeme na židovskom teritoriju nije bilo pojmljivo; pravo otpuštanja imao je samo muškarac. Ova nas zanimljivost asocira kako se Markova zajednica nalazila u okruženju u kojemu je također žena mogla otpustiti muža, što je bilo prema grčko-rimskom i prema židovsko-egipatskom pravu o rastavi izvedivo. Bilo je jako važno naglasiti tko je vrhovni autoritet u donošenju stavova za kršćansku zajednicu toga doba.
Ovaj tekst snažno upućuje kako je Isus autoritet te kako samo on stvara snažne temelje za jasan kršćanski pogled na pravila o braku i na odnose unutar braka. Naše današnje vrijeme je vrijeme brakolomstva i nevjernosti. Nije pak ni čudno, što ne susrećem često ljude koji svjedoče da je Isus autoritet za uređenje njihova braka. Hvalimo se silnom pameću i izumima, a zapostavljamo izumitelja pameti i svih mogućnosti i izuma. Marko je imao snažnu potrebu ljudima svoga vremena dati do znanja da se trebaju osloniti na Isusa i njegovu milost. Učimo i mi od svetog Evanđelista, kako bez Isusa sami ne možemo ništa. Čovjekova slobodna volja, međuljudski odnosi, brakovi, odgoj djece tek u suradnji s milošću Božjom i Njegovom voljom postaju stameni i čvrsti. Onaj tko svoj brak u Kristu učvrsti, nikakva rđa, niti moljac ga nikada neće moći izgristi. Otac, Sin i Duh Sveti nas nisu ostavili bez uputa i vodstva, stoga se prepustimo Presvetom Trojstvu da nas vodi svojom svetom voljom.
Literatura:
BIBLIJA. Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019.
CIFRAK, Mario – CESTAR, Željko. Nerazrješivost ženidbe (Mk 10, 1-12), u: Služba Božja, 51 (2011.), br. 3/4, 311-312.
DUGANDŽIĆ, Ivan. Kako su nastala evanđelja. Zagreb, 1999.
ERNST, Josef. Das Evangelium nach Markus. Regensburg, 1981.
HARRRINGTON, D. J. Evanđelje po Marku, u: Komentar evanđelja i djela apostolskih, Sarajevo, 1997.
LIMBECK, Meinrad. Markovo evanđelje. Zagreb, 1999.
PESCH, Rudolf. Das Markusevangelium 8,27- 16,20. Freiburg – Basel – Wien, 1977.
