Mene samog poprilično uhvati strah kada ispred sebe vidim evanđeoske zahtjeve, također kako olako nekada pristupam svetom bogoslužju i molitvi.
Lk 14,25-33
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Korak naprijed, pa opet dan po dan, godina po godinu i ljudski život raste. Namjerno kažem raste, a ne prolazi, jer je za nas kršćane prikladnije misliti i težiti rastu do punine Kristove. Svi smo obilježeni milijunima koraka. Biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, s njima i sav puk Katoličke Crkve imaju jedan jako zanimljiv način životnog koračanja. Prekrasan dar svete liturgije u vidu svete mise, ispovijedi i molitve časova, zatim posebnih liturgijskih bogoslužnih obrazaca kroz posebna vremena u godini naš je način svakodnevnog hoda. Tu su zatim pučke pobožnosti koje nas također povezuju, pripremaju, te često dublje uvode u istine vjere. Sve su katoličke bogoslužne i molitvene prakse povezane. Ispovijedaš se kako bi bio čist od grijeha za susret sa živim Bogom, te kako ne bi propadao u očaju vlastitog zla, nego rastao u nadi novog života koji Bog omogućuje. Ideš na svetu misu kako bi se sastao sa zajednicom vjernika, te s njima postao jedno u riječi, tijelu i krvi Kristovoj. Molitva časova je pak snažna poveznica cijelog dana i noći, te služi da čovjek u svakom trenutku dana organizirano slavi i hvali Boga. Jutro započinjemo molitvom, zatim odmor u podne i posveta Bogu, potom služba čitanja i večernja molitva kao kruna i završetak radnog vremena. Povečerje označava čas kojim završavamo dan i odlazimo na počinak.
Slavlje svete nedjelje, kojom slavimo uskrsnuće našega Gospodina Isusa počinje subotom s prvom večernjom molitvom u kojoj se neizostavno uvijek moli hvalospjev iz poslanice Filipljanima: „Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge“. (Fil 2,6-11) Veličamo djelo koje je Bog izveo po svome Sinu. Svaka nedjelja nam donosi vlastita čitanja i sveto evanđelje. Isus kroz današnje Evanđelje progovara o odricanju i nasljedovanju njegova puta. Možemo sebe zamisliti u tom mnoštvu koje iščekuje riječi i upute, možda i božanske opomene. Sigurno bismo iz Božjih usta uvijek voljeli čuti nešto blago i lako ostvarivo. Upravo suprotno, Isus se prilično grubo, može se čak reći opterećujuće osvrće na pitanje tko može biti njegov učenik. Zasigurno ne očekujemo da u nasljedovanju Isusa moramo nekoga mrziti, pogotovo svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, svoj život, pitam se tko to zaista može?
Knjiga Mudrosti iz koje čitamo prvo čitanje genijalno dovodi u pitanje ljudska shvaćanja i mišljenja. Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Pitanje je koje nas dovodi bliže životnoj realnosti negoli strah od Isusovih riječi, pogotovo onih o mržnji. Zamišljajući svoj život kakav treba biti, često pretjeramo u uljepšavanju i preslagivanju onoga što je lijepo, a negiranju i odbacivanju onoga što je teško. Kako nadalje kaže Knjiga Mudrosti: „Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama... Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i s visine poslao Duha svoga Svetoga?“.
Drugo čitanje na zanimljiv način govori o Pavlovoj brizi i povezanosti s mladima koji od njega uče. Kako to sad odjednom, nama se zabranjuje voljeti svoje, a Pavao veliki apostol Crkve brine i skrbi za svoje učenike, ne dajući nikakav trag mržnje u svome putu apostolstva. Pavlova realnost su kako on to kaže okovi evanđelja. Biti okovan Evanđeljem je zaista težak i bremenit posao i život. Iz toga razloga Isus onako grubo nastupa, jer želi dati do znanja koju teškoću i žrtvu to od čovjeka potražuje. Biti evanđeoski znači oprostiti i kad si najviše uvrijeđen, ići naprijed uslijed najvećih teškoća, bilo unutarnjih vlastitih ili izvanjskih, koje nam kao trnovu krunu nameće društvo. Tu baš nema mjesta za romantiku, očekuje se i obiteljska nepristranost, jednaka pravda za sve i svakoga. Nije bitno više tko je moj, a tko tuđi nego što je pravedno i kako mu mogu pomoći. Gdje je pak ono što mi obični ljudi ne možemo uopće razumjeti, kako Bog dopušta da oni veliki grešnici dobiju oproštenje? Znamo svi da bismo neke teške prijestupnike bilo ljudskih bilo Božjih zakona pogubili na mjestu, jer nam se njihova zlodjela gade. Evanđeoska logika je okrenuta upravo protiv nas, pa jedan od takvih, razbojnik s križa je prvi ušao u raj; Marija Magdalena koja je bila bludnica postaje žustra sljedbenica Isusova i uzor vjere.
Kada vidimo sve ovo, breme i okovanost evanđeoskog života, Isus nas poziva na razboritost. Nije ovdje riječ o onoj običnoj razboritosti, nego o posebnoj razboritosti u kojoj moramo procijeniti svoje snage. Bolje se ne nadimati i nazivati se okovanim Evanđeljem ako nismo spremni pregaziti sve prethodne linije, pa i same sebe zbog načela Evanđelja. Daje nam razumljive slike graditelja kule, te kralja koji ide u rat. Mi smo također graditelji i ratnici na svome putu s Kristom. Svetom liturgijom u kojoj se otvaramo Božjoj milosti gradimo zajedništvo i vjersku osobnost koja se onda treba očitovati u svim segmentima života: u obitelji, samostanu, na poslu i u slobodnom vremenu. Ratujemo pak s vlastitom ljudskom pokvarenošću i s pokvarenošću drugih. Možeš li tako graditi? Možeš li tako ratovati?
Mene samog poprilično uhvati strah kada ispred sebe vidim evanđeoske zahtjeve, također kako olako nekada pristupam svetom bogoslužju i molitvi. Teško se nosim s vlastitom grešnošću i pokvarenošću, a da ne govorim kako se teško nosim sa sličnim stvarima kad ih prepoznam kod drugih. Shvatio sam da ne mogu graditi, a još manje ratovati na svoje načine. Gradit ćeš nekada kako drugi žele, ratovati nećeš stići jer će pokvarenost preteći borbu. To je ona realnost o kojoj Krist govori: uzeti Križ svoj i poći za njim. Ne moram sve moći kontrolirati, ne mora svaki graditeljski pothvat ići po mom, a ni svaka bitka ne mora biti dobivena. Ne govori se ovdje o inferiornosti, nego o toku života. Biti evanđeoski je odluka i prihvaćanje Božjeg poziva. Ovo je pak druga tema, tema tekućeg života, tema onog što se htjeli ili ne svakodnevno događa kada prihvatimo biti okovani kao Pavao. Veliki je to križ, jer mi se nekako čini da bi bez tih smetnji okovanost Evanđeljem bila lakša. Sigurno svatko to zamišlja, kada bih krojio pravdu po svom, gradio po svom, ratovao i pobjeđivao, sve bi bilo lakše. Nasuprot tim našim ljudskim zamišljanjima kažem: „Bogu hvala da nije tako, Bogu hvala da nije sve po našemu.“ Nakon što vrijeme odmakne čini se da su mi više doprinijele situacije gdje sam morao podnositi križ i nevolju, nego ta neka vremena gdje sam gradio i ratovao po svom.
Knjiga Mudrosti je potpuno u pravu. Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? Hvala Bogu Ocu što nam dade svoga Sina Isusa i Duha Svetoga koji nas ne prepuštaju vlastitoj gradnji i ratovanju, nego nas često podvrgavaju nošenju križa, najboljem receptu. Jesi li spreman i ti priznati sve ovo, zamrziti vlastitu gradnju i ratovanje, a prihvatiti realnost križa i Božje vodstvo koje ti se svaki dan nudi?
