Gdje mi je bila strpljivost? Jesam li tijekom rasprave s bratom ispalio sve one metke koje imam? Da sam pokušao na bolji način, možda bi i uspjelo...
Mt 18, 15-20
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.
Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.
Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«
Ponekad je stvarno lakši put ne slušati evanđelje tijekom mise ili ga uopće ne pročitati, jer često to isto evanđelje zahtijeva ono nešto suprotno od onoga što sam ja sam zamislio. Većinom prihvaćamo ono kada kažemo da smo sagriješili mišlju, riječju i djelom, ali ono propustom često ne doživljavamo. U glavi smo razvili jedan sustav koji je oblikovan tako da smo mi sami u centru, a sve ono oko nas je manje bitno. Čak i kada najbolji prijatelj srlja u propast, znamo se pravdati kako je „to njegov život". Zar nije propust to da ja kao čovjek vidim svoga brata koji je na samom rubu provalije i pustim ga jer je to njegov život, a da ga nisam barem pokušao vratiti na pravi put? Svi smo mi imali nekoga tko nas je podigao, tko nam je bio kao od Boga poslan ili onoga tko nam je u nekoj prilici rekao nešto što nas je probudilo i vratilo u život... Biti tu za nekoga – to je velika odgovornost. Imati prijatelja, obitelj ili imati poznanika, sve to od nas traži da damo dio sebe, jer jedino tako ispunjavamo uvjet odnosa.
Zanimljiva je činjenica da čovjek traži ljubav, a mnogo manje razmišlja o tome koliko ljubavi on sam daje drugome. To je ono što nas drži u centru našeg sustava i ne dopušta nam promijeniti pogled. Ne dopušta nam osjetiti kožu drugoga, jer uvijek razmišljamo samo o tome tko mene ljubi i od koga sam primio ljubav. Kada bismo promijenili perspektivu i razmišljali na način da sebi postavimo sebi pitanje "Koga ja ljubim?", tada će se u nama samima otvoriti nešto posve drugo - tada počinjemo osjećati i patnju i radost drugog čovjeka. Bog nas nije stvorio da zamjeramo ili mrzimo, već nam je usadio ljubav. Dao nam je ljubav kako bi smo mi tu istu ljubav mogli ponuditi drugome.
Pogriješi li tvoj brat... Prilikom krivog poteza moga bližnjega, vrlo je važno paziti kako ga opomenuti. Ponekad se dogodi da nam način opomene i nije baš najbolji. Pitanje koje sami sebi možemo postaviti jest: "Gdje mi je bila strpljivost? Jesam li tijekom rasprave s bratom ispalio sve one metke koje imam? Da sam pokušao na bolji način, možda bi i uspjelo...“ Imati nekoga tko će ti ukazati na vlastitu pogrešku, tko će ti kazati da nešto nije bilo u redu s tvoje strane - takva osoba je najveći blagoslov za tvoj život. Takva osoba možda i riskira tvoju ljutnju, međutim, ako to čini iz ljubavi kako bi stvarno ti bio bolja osoba, za takvo nešto možemo reći da sam Bog progovara kroz čovjeka.
Imati brata, dati mu povjerenje, vjerovati u prijateljstvo - sve to ponekad traži popuštanje u nekim vlastitim prohtjevima. Međutim, katkad je baš to potrebno kako bi se čovjek mogao ostvariti. Obično nismo svjesni, a još manje smo zahvalni na ljudima koji nas okružuju. Tko zna koliko nas je puta netko nosio na svojim leđima, a da to nismo razumjeli...
Pokazati prstom na križ - to je ono što možeš učiniti za nekoga. Pokušati dovesti bližnjega do Krista, s tim si učinio svoje poslanje. Konačno, tvoj čin može biti nečiji spas.
A što ako sam ja poslan nekom?
