Često se vodimo izrekom: „Dobro se dobrim vraća“, jer nam u određenim trenucima postaje jedina utjeha. Ponekad je to jedino što možemo izreći, tražeći riječi koje neće biti pogrešne. A katkad je i sama tišina dovoljna — trenutak u kojem riječi zastanu, ostanu duboko zakopane u čovjeku i, zbog stegnutih grudi, nikada ne postanu zvuk.
Biti svjetlost svijeta, biti sol zemlje, biti Božji ne znači biti savršen, već se truditi sve predavati Bogu. Mi ne možemo biti bez grijeha, ali se trudimo da ne povrijedimo ljubav Božju.
Napredak medicine i tehnologije produžio je životni vijek, ali je istovremeno udaljio pojedinca od prirodnog procesa umiranja, čineći smrt nevidljivom i često institucionaliziranom. Ovaj pristup rezultirao je nedostatkom otvorenog razgovora o smrti, što može dovesti do straha i nepripremljenosti u suočavanju s vlastitom smrtnošću.
Biti dio nečijeg života, biti za nekog, to znači živjeti Evanđelje.
Njegova ljubav prema Bogu očituje se preko ljubavi prema onom koga čuva. Anđelu čuvaru jedino je bitna ljubav i želja da se osoba spasi.
Teren nije samo mjesto natjecanja već i susret s drugim igračima, od kojih smo barem neke koliko-toliko približili Bogu, a ako nismo, nadamo se da će biti još prilike.
Možda nije problem u teškom životu, već u tome što nismo ni okusili pravu težinu života.
Tko bi rekao da mali siromah, koji nema ni primjerenu odjeću, može imati takav utjecaj?
Koliko god sam se mogao izvlačiti na vanjsku buku, teže je bilo prihvatiti onu unutarnju. Zato je vrijeme za tišinu. Sjeo sam malo podalje od križa i pokušavao smiriti onu buku.
