Iako se u crkvenim krugovima već u listopadu spominjala prva enciklika pape Lava XIV., koju će posvetiti umjetnoj inteligenciji, ona je ugledala svjetlo dana tek 15. svibnja 2026., na 135. obljetnicu enciklike Rerum novarum pape Lava XIII.
Prva enciklika pape Lava XIV., naslovljena Magnifica humanitas, predstavljena je u Vatikanu 25. svibnja 2026., na spomendan Blažene Djevice Marije, Majke Crkve. Na predstavljanju enciklike nazočio je i sam papa.
Enciklika sadrži 245 točaka raspoređenih u pet poglavlja, što je čini jednom od najopsežnijih papinskih dokumenata.
Podnaslov enciklike „O zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ već nam jasno naznačuje središnju poruku enciklike. Kao što je kardinal Fernandez rekao na predstavljanju, središnja tema enciklike jest umjetna inteligencija, ali i mnoge s njom povezane teme, između ostaloga i tema rata.
Enciklika započinje snažnim riječima koje nas podsjećaju da smo mi oni koji grade ovaj svijet. Kako kaže papa, na nama je hoćemo li: „podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojem Bog i čovječanstvo prebivaju zajedno.“
Enciklika Magnifica humanitas ulazi u bogatu baštinu Socijalnog nauka Crkve, počevši od Rerum novarum pape Lava XIII. pa sve do danas.
Papa Lav XIV. želi se suočiti s digitalnim razvojem i umjetnom inteligencijom koji „oblikuju procese donošenja odluka i duboko utječu na kolektivnu maštu.“
U prvom poglavlju, naslovljenom Dinamična misao vjerna Evanđelju (17-45), papa prikazuje kako se Socijalni nauk Crkve razvijao kroz povijest i kako bi se Crkva trebala odnositi prema suvremenim društvenim promjenama, osobito prema umjetnoj inteligenciji.
Time želi prikazati kako Crkva vidi svoju ulogu u modernom svijetu te zašto umjetna inteligencija postaje važno moralno i društveno pitanje za Crkvu u današnjem svijetu. Važno je naglasiti da je Socijalni nauk Crkve uvijek bio odgovor na nove društvene promjene. Kao što kaže papa, on „proizlazi iz Crkve koja hoda uz čovječanstvo“ i „teži služiti općem dobru.“ Dalje kaže: „Preuzimajući pastoralni stil Drugoga vatikanskog koncila, koji poziva na slušanje, razlučivanje i tumačenje znakova vremena, Crkva se, prosvijetljena mudrošću Riječi, ne boji susreta s ljudskim znanjem.“
Dakle, Crkva osluškuje znakove vremena i nastoji ih tumačiti u svjetlu Radosne vijesti. Također je važno naglasiti da se Socijalni nauk Crkve predstavlja „ne kao priručnik načela i normi koje treba primijeniti, već kao put zajedničkog razlučivanja.“ To znači da Crkva, kao zajednica, osluškuje svijet i zajedno s njim hodi prema budućnosti odgovarajući na znakove vremena.
Od 28. do 33. broja papa predstavlja razvojni put Socijalnog nauka Crkve od Lava XIII. do Drugoga vatikanskog koncila. S Rerum novarum započeo je prvi sustavni odgovor na probleme industrijalizacije društva. Enciklika brani dostojanstvo svake osobe, osobito naglašavajući prava radnika i dostojanstvo obitelji. Sljedeći važan dokument jest Quadragesimo anno pape Pija XI., u kojemu Crkva proširuje pogled na cjelokupni gospodarski i politički sustav. Posebno je važan i nauk pape Pija XII., koji je u jeku Drugoga svjetskog rata isticao dostojanstvo ljudske osobe, pravdu i mir.
Nadalje, enciklika usmjerava pogled prema Drugome vatikanskom koncilu i učiteljstvu nakon njega (33–45). Papa ističe da je Drugi vatikanski koncil „u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes dao sliku Crkve bliske čovječanstvu, predane svijetu i promišljanju ne apstraktnih modela, već o konkretnosti povijesnih situacija.“
Dalje predstavlja sve značajne dokumente od Mater et Magistra pape Ivana XXIII. do Fratelli tutti pape Franje. Ti su se dokumenti bavili temama poput ljudskih prava, dijaloga sa svijetom, rada, mira, demokracije, financija, siromašnih, ekologije, sveopćeg bratstva i mnogih drugih.
Zaključujući prvo poglavlje, papa kaže: „Svaki od njih (papa), prihvaćajući izazove svoga doba i tumačeći povijesne promjene u svjetlu Evanđelja“, pridonio je razvoju boljeg čovječanstva.
Drugo poglavlje naslovljeno je Temelji i načela Socijalnog nauka Crkve. Papa nas u ovom poglavlju podsjeća da u današnjem dobu umjetne inteligencije moramo ponovno promisliti o zaštiti ljudske osobe.
Govori o temeljima Socijalnog nauka Crkve. Prvi temelj jest da je čovjek slika Trojedinoga Boga. Svi smo mi, muškarci i žene, stvoreni na sliku Božju i, kao što kaže papa, svaka je osoba „stvorena za odnos; svaka je osoba začeta i željena od Boga da uđe u povijest zajedništva s Njim, s drugima i sa stvorenjem.“
Drugi temelj jest jednako dostojanstvo svih osoba. Važno je naglasiti da je ljudsko dostojanstvo urođeno i neovisno o onome što čovjek čini. Dakle, svaka osoba ima dostojanstvo samim time što postoji. Dostojanstvo se ne zaslužuje uspjehom, društvenim položajem i sličnim stvarima. Ljudsko dostojanstvo nitko nam ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti u kojima živimo.
Treći temelj Socijalnog nauka Crkve jesu ljudska prava. Papa podsjeća da ljudska prava proizlaze iz samoga dostojanstva osobe. Ta su prava univerzalna, nepovrediva i neotuđiva. Posebno se ističe tvrdnja da je: „Prvo ljudsko pravo, pravo na život, od začeća do njegova prirodnog kraja, bez kojeg je nemoguće ostvariti nijedno drugo pravo. Kada se to temeljno pravo uskrati, kao što se događa kod induciranog pobačaja, ubojstva nevinih i eutanazije, suočeni smo s izborima koje Crkva smatra teško nedopuštenima.“
Papa nadalje upozorava da su ljudska prava izložena dvama rizicima. U enciklici navodi: „Prvi je rizik čisto formalne deklaracije o ljudskim pravima, dok, zajedno s tehnološkim napretkom, napreduju prikrivena ili očita kršenja ljudskog dostojanstva. Drugi rizik, koji zapravo leži u korijenu prvoga, jest da više ne možemo prepoznati osnovu njihove univerzalnosti, jer smo napustili ‘potragu za čvršćim temeljima koji leže u osnovi naših izbora i naših zakona’.“
U posljednjem dijelu drugoga poglavlja (59–81) enciklika navodi načela socijalnog nauka: načelo općega dobra, načelo opće namjene dobara, načelo supsidijarnosti, načelo solidarnosti te načelo socijalne pravde. Završavajući drugo poglavlje, papa nam stavlja na srce da je Socijalni nauk Crkve „ispit savjesti za Crkvu, dom i školu zajedništva.“
Središnje poglavlje Tehnika i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima UI-ja (90–130) uvodi nas u samu srž enciklike. Koristeći biblijske slike, poput Babilonske kule iz Knjige Postanka i obnove Jeruzalema iz Nehemijine knjige, postavlja se pitanje u kojem smjeru odlučujemo graditi ovaj svijet. Jesmo li društvo koje teži moći i dominaciji, poput onoga u Babilonu, ili gradimo svijet odgovorno u zajedništvu, poput scene iz Nehemije?
Pokušavajući dati odgovor na pitanje što je umjetna inteligencija, papa navodi da je to gotovo nemoguće, jer se ona iz dana u dan sve više razvija. Važno je, ističe papa, „da moramo izbjeći nesporazum izjednačavanja ove ‘inteligencije’ s ljudskom inteligencijom.“ Iako umjetna inteligencija posjeduje mnoge mogućnosti, kao što su brzo obrađivanje podataka, rješavanje raznih zadataka ili oponašanje govora, ona ne posjeduje ono što je vlastito čovjeku. Ona ne može imati tijelo, osjećaje, razumijevati smisao života, imati savjest, razlikovati dobro i zlo te snositi moralnu odgovornost.
Zanimljiva riječ koju papa koristi u svome objašnjenju jest riječ „razoružati“. Razoružati umjetnu inteligenciju, prema papi, znači ne dopustiti da postane oružje moći, spriječiti njezinu dominaciju nad čovječanstvom te onemogućiti monopol.
Problem koji tehnologija stvara jest to da može promijeniti način na koji vidimo čovjeka. Papa kaže da „tehnička moć, ako je neuravnotežena, ne čini nas sposobnijima: čini nas usamljenijima i izloženijima logici dominacije i isključenja“, te zaključuje da je „sposobnost brige jednih za druge važna dimenzija ljudskosti.“ Dakle, umjetna inteligencija ne smije zamijeniti odnose.
Glavna papina ideja nije da je problem samo tehnologija, nego način na koji se gleda na čovjeka. Papa ističe da je naš odnos prema životu u krizi. Danas se nesposobnost, bolest, starost, patnja i ranjivost često promatraju kao nedostaci kojih se treba što prije riješiti, a ne vidi se da su to mjesta na kojima čovječanstvo sazrijeva. U tim trenucima, kaže papa, „pronalazimo mjesta za suosjećanje, za iskrenu brigu o potrebama drugih, za iznenađujuću velikodušnost čak i usred tame i neuspjeha, za duhovno iskustvo i klanjanje Bogu.“
U svemu tome važno je naglasiti da promjena polazi od pojedinca. Papa u enciklici navodi poznate institucije i osobe koje su, čak i u nehumanim uvjetima, pomogle učvrstiti nadu i zaštititi ljudsko dostojanstvo.
Očuvanje čovječanstva u doba preobrazbe. Istina, rad, sloboda (131-181) naslov je četvrtog poglavlja. S obzirom na to da tehnologija mijenja naše svakodnevne navike i odnose, papa upozorava da moramo, u svjetlu Socijalnog nauka Crkve, štititi tri važna područja. Moramo ponovno otkriti istinu kao opće dobro, zaštititi dostojanstvo rada i sačuvati ljudsku slobodu.
Digitalne platforme i umjetna inteligencija omogućuju brzo širenje informacija koje ponekad mogu biti neistinite, dovode do manipuliranja slikama i videima te miješaju činjenice i mišljenja. Na taj način tehnološke i ekonomske sile oblikuju mišljenja ljudi. Papa ističe da je istina „instrument sudjelovanja u općem dobru.“ Također, u enciklici papa navodi da „oni koji kontroliraju digitalne platforme i medije posjeduju izvanrednu sposobnost utjecaja na kolektivnu maštu i predlaganja određene vizije stvarnosti kao poželjne.“ Zato je potrebna neprestana „potraga za istinom i poštovanje ljudskog dostojanstva, kako kultura stvorena na internetu ne bi postala instrument pretjerane rastresenosti, izjednačavanja i dominacije, već prostor u kojem mogu cvjetati unutarnja sloboda i kritičko mišljenje.“
Enciklika također upozorava da digitalni svijet ostavlja mnoge duševne i tjelesne posljedice. Dostupni su i nasilni te seksualni sadržaji, pri čemu postoji rizik manipulacije, ucjene i iskorištavanja maloljetnika. Kako bi se tome oduprli, papa navodi da „to zahtijeva savez između politike, obrazovnih institucija i obitelji.“ Papa kao rješenje predlaže postavljanje dobnih granica, odgovornost pružatelja usluga te zaštitu djece i adolescenata od svih oblika iskorištavanja na internetu. Naposljetku, enciklika predstavlja školu kao mjesto odgovornog traženja istine i zaštite dostojanstva ljudske osobe.
Nadalje, papa govori o dostojanstvu rada. Važno je naglasiti da je oduvijek: „Učiteljstvo u radu prepoznavalo ‘bitni ključ’ za razumijevanje cijelog društvenog pitanja, jer kroz njega osoba razvija mnoge dimenzije svoga postojanja.“ Rad povećava dostojanstvo ljudskog života time što „svojim djelima na neki način proširujemo njegova (Božja): doprinosimo napretku društva i izgradnji općeg dobra, maksimalno koristimo sposobnosti koje smo primili, poboljšavamo i uljepšavamo svijet, uzdržavamo svoje obitelji, stupamo u odnose suradnje i učimo se zajedno graditi, slušanjem i dijalogom, nešto što nitko ne bi mogao postići sam.“ S napretkom tehnologije dolazimo do problema jer tehnologija može dovesti do gubitka radnih mjesta, većih nejednakosti, nesigurnosti na radu i slično. Papa zato naglašava da „svako uvođenje automatizacije i umjetne inteligencije treba biti popraćeno provjerljivim izborima u vezi sa zaštitom radnih mjesta, prekvalifikacijom i sudjelovanjem radnika, tako da tehnologija bude usmjerena prema oslobađanju ljudskog vremena i vještina, a ne prema isključenju.“ Dalje govori o ekonomiji koja poštuje ljudsko dostojanstvo, ekonomiji koja bi trebala biti u službi čovjeka, a ne samo profita.
Papa temu dostojanstva rada zaključuje govorom o obitelji kao temelju društva. Društvo započinje u obitelji, a obitelj postaje krhka kada su prisutni nezaposlenost, nesiguran posao, stalni stres i ekonomska nestabilnost. Papa također poseban naglasak stavlja na mlade. Naglašava da je potrebna podrška obiteljima i mladima koja će im omogućiti stabilnost.
Na kraju četvrtog poglavlja papa govori o utjecaju digitalne revolucije na ljudsku slobodu. Naglašava da je „hitno promicati korištenje tehnologija koje jačaju unutarnju slobodu: obrazovanje o digitalnoj trijeznosti, zaštita maloljetnika i suprotstavljanje modelima koji napreduju na ranjivosti“. Stvaraju se ogromne baze podataka koje mogu utjecati na naše odluke, manipulirati nama te nas čak i kontrolirati.
Nadalje, enciklika govori o nevidljivom ropstvu koje se krije iza umjetne inteligencije. Enciklika navodi sljedeće: „Značajan dio funkcioniranja digitalnog gospodarstva oslanja se na tihi rad milijuna ljudskih bića, zaposlenih u malo vidljivim, ali bitnim aktivnostima: označavanju podataka, moderiranju sadržaja, često vrlo lošem te obuci modela.“ Iza svega toga krije se iskorištavanje mladih ljudi koji rade za minimalnu plaću, adolescenata, djece i žena. Dolazi do prisilnog rada u opasnim uvjetima pa čak i do trgovine ljudima. Sve to, kaže papa, „duboko dovodi u pitanje moralnu savjest našeg vremena.“ Papa Lav XIV. poziva nas na zajedničku odgovornost te „da se tim procesima upravlja s predviđanjem: od strane institucija sposobnih regulirati bez potiskivanja i štititi bez zamjene; od strane poduzeća koja prepoznaju rad i dostojanstvo kao kriterije uspjeha; od strane posredničkih tijela i obrazovnih zajednica koje obnavljaju povjerenje i veze; od strane građana koji njeguju odgovornost, trijeznost, razlučivanje i osjećaj za istinu.“
Posljednje, peto poglavlje, naslovljeno je riječima Kultura moći i civilizacija ljubavi (182-228). Nakon što je opširno ukazao na utjecaj umjetne inteligencije na dostojanstvo čovjeka, papa sada svoju misao usmjerava prema temi rata. Ističe da „mir nije samo jedno od pitanja među ostalima, već uvjet općeg dobra i test moralne zrelosti naroda, posebno onih koji su pozvani na upravljačke odgovornosti.“
U ovom poglavlju papa razrađuje sliku s početka enciklike. Riječ je o Babilonu kao slici moći i ponosa te o obnovi Jeruzalema kao slici strpljenja koje čuva čovječanstvo i opće dobro. Papa govori o problemu modernog Babilona. U broju 185 navodi: „Moderni Babilon nije samo paradigma globaliziranog tehnokratskog sustava, nego i sukob na daljinu između suprotstavljenih imperijalizama, između sila koje žele očuvati svoju prevlast i sila koje je nastoje osvojiti, uz mnoštvo lokalnih sukoba. On je također utrka za razvojem sve moćnijih tehnologija ili za osiguravanjem kontrole nad njima, prema dehumanizirajućoj dinamici koja kao da ne poznaje granice.“ Ipak, papa ističe: „Vidimo veliki dio čovječanstva koji se trudi ostati čovjekom i radi na izgradnji grada suživota i mira. To je društvo koje gradi „civilizaciju ljubavi.“
To je ključno jer: „nije dovoljno da nas umjetna inteligencija učini učinkovitijima ili povezanijima; ona mora služiti izgradnji sveopće ljudske obitelji, s podijeljenim pravima i dužnostima, u kojoj digitalna bliskost postaje stvarna prilika za susret i uzajamnu brigu.“
Enciklika nadalje upozorava da današnje društvo sve više prihvaća logiku prema kojoj moć, kontrola i vojna sila postaju glavna mjerila političkih odluka. U takvim odlukama opće dobro čovječanstva pada u drugi plan. Danas, kaže papa: „svjedočimo istinskoj promjeni paradigme u javnom diskursu i odlukama o ponovnom naoružavanju, sa zabrinjavajućom rehabilitacijom rata kao instrumenta međunarodne politike, dok se pritom etički kriteriji koji su ograničavali njegovu primjenu narušavaju. Regionalni sukobi koji se vuku tijekom vremena dodatno pojačavaju napetosti i isprepletene prijetnje postaju gotovo rutinske, a oblici sukoba oko teritorijalnog širenja, za koje se mislilo da su prevladani, ponovno se pojavljuju. Javno mnijenje sve je više pod utjecajem i naviknuto na polarizirajuće medijske narative, često pojačane algoritmima koji valoriziraju sukob i opoziciju.“ Danas se svijet kreće prema sustavu u kojem ekonomija, politika i tehnologija zajedno stvaraju trajnu „logiku rata“, umjesto logike mira.
Nakon govora o radu i utjecaju umjetne inteligencije, papa svoju pozornost usmjerava podsjećajući nas da, unatoč svemu, možemo graditi civilizaciju ljubavi. Mi kršćani: „Povijest gledamo u svjetlu Raspetog i Uskrslog, kojemu je Otac dao ‘svu vlast na nebu i na zemlji’ (Mt 28,18).“
U svakom vremenu rađaju se muškarci i žene koji se odlučuju za dobro. No papa nas upozorava na čestu kušnju, a to je da možemo „pomisliti da su problemi preveliki, a mi premali, te da stoga naši izbori ne čine nikakvu razliku.“ Papa to naziva elegantnim oblikom predaje, ali „civilizacija ljubavi ne rađa se iz jedne spektakularne geste, već iz zbroja malih, ali upornih odanosti koje djeluju kao prepreka dehumanizaciji.“
Pred kraj petog poglavlja papa predlaže smjernice svakodnevne i javne odgovornosti: „razoružati riječi, graditi mir u pravdi, promatrati iz perspektive žrtava, njegovati zdrav realizam te ponovno potaknuti dijalog i multilateralizam.“
Sve te smjernice, kaže papa, „hrane se molitvom i istodobno je produbljuju“, podsjećajući nas na Isusove riječi: „Mir vama“, koje je izgovorio prilikom izbora za Petrova nasljednika.
Zaključno, unatoč snažnom tehnološkom napretku, moramo imati na umu da „ono što spašava čovjeka jest božanska ljubav koja silazi do najkrhkije točke njegove povijesti i obnavlja je iz dubine.“ Na tragu toga, papa nas poziv da: „u licu Sina promatrate veličanstveno čovječanstvo koje također osvjetljava doba umjetne inteligencije.“
Napomena:
Citirani tekstovi iz enciklike ne predstavljaju službeni hrvatski prijevod (koji će nadam se izaći dok papa ne objavi drugu encikliku). Do tada encikliku možete čitati na drugim jezicima na ovoj poveznici: https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/encyclicals/documents/20260515-magnifica-humanitas.html
