Njegova ljubav prema Bogu očituje se preko ljubavi prema onom koga čuva. Anđelu čuvaru jedino je bitna ljubav i želja da se osoba spasi.
Postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska je istina. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno, kao što je i predaja jednodušna. (KKC 328)
Kao čisto duhovni stvorovi anđeli imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja. Po savršenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja. O tome svjedoči sjaj njihove slave. (KKC 330)
Na samom početku valja se osvrnuti na etimologiju pojma anđeo. Izraz anđeo prijevod je hebrejske riječi mal'ak te grčke riječi angelos. Oba izraza označuju glasnika, odnosno onoga koji je poslan od Boga da izvrši povjereno mu poslanje. Tako u Svetom pismu nailazimo na hebrejski naziv koji se pojavljuje 213 puta, te grčki naziv 175 puta. Kod tih pojmova nije vidljiva razlika između Božjeg i ljudskog poslanika, dok u Vulgati, izraz nuntius označava ljudskog, a izraz angelus označava Božjeg poslanika. Prema katoličkoj predaji anđeli su Božja stvorenja, netjelesna bića, čiste duhovne naravi, obdareni milošću, razumom i slobodnom voljom. Anđeli su duhovni stvorovi koji neprestano slave Boga i služe njegovu spasonosnom naumu prema drugim stvorenjima. Možemo reći kako anđeli surađuju u svemu što je dobro za čovjeka, što je dobro za nas ljude. Osim posredničkog svojstva, karakterizira ih kontemplativna dimenzija odnosno ta udivljenost Božjom prisutnošću, dobrotom, ljepotom i istinom.
Sveto pismo nam govori kako anđeli tješe čovjeka, oslobađaju narod iz ropstva, prate i bdiju nad čovjekom, naviještaju Božju objavu u Isusu Kristu, objavljuju, nadahnjuju, tumače, razotkrivaju, prinose molitve, itd. Anđele shvaćamo kao duhovna bića koja samosvjesno postoje pred Bogom, bića koja su sposobna za samorazumijevanje i odlučivanje, za spoznavanje i htijenje te sposobna za odgovornost i odnos.
Tako u Svetom pismu možemo pronaći primjere u kojima se anđeli pojavljuju u tjelesnom obličju, međutim to nije njihovo obličje, zapravo ono je prividno i preuzeto, s ciljem prenošenja Božje poruke čovjeku. Tako nailazimo na događaj iz starog zavjeta kako se anđeo Božji ukazao Hagari kada je u pustinji tugovala i očajavala, gledajući kako će joj sin umrijeti okrutnom smrću od gladi i žeđi, anđeo ju je ohrabrio te joj je dao vodu. Moglo bi se reći da je napravio čudo te ih održao na životu. Bog se pobrinuo za njih posredstvom anđela. Okrijepio ih je i duhovno i fizički, svojom Riječju, to jest obećanjem i vodom.
Anđeli održavaju živu povezanost između Boga i čovjeka, a ujedno i svoj vlastiti odnos s Bogom. Iz tog zajedništva proizlazi njihova zadaća - usmjeravati sva stvorenja prema Bogu. Samim stvaranjem anđela, Bog pokazuje svoju ljubav i dobrotu, otkrivajući brigu za čovjeka kojeg je stvorio. U susretu s ljudima, anđeli nikada ne ističu sebe niti privlače pozornost na njih same, već uvijek upućuju na Boga i prenose njegovu volju. Anđeli su jedan od načina preko koje Bog zahvaća ljudske živote.
Vidimo da je zadaća tih Božji stvorenja, osim što ukazuju na volju Božju, krijepiti narod, ohrabrivati, te donositi objavu koja je nama skrivena.
Svetopisamski tekstovi prikazuju anđele kao Božje poslanike i tumāče, čija je zadaća pripraviti i objaviti ono što Bog želi ostvariti u povijesti. Njihova poslušnost jasno dolazi do izražaja: anđeli nikada ne djeluju samoinicijativno, jer je Bog uvijek onaj koji pokreće događaje. U evanđeljima ih susrećemo u ključnim trenucima Isusova života, gdje naviještaju smisao njegova dolaska i otajstvo spasenja. Nakon Kristove smrti na križu, upravo anđeli proglašavaju vijest uskrsnuća, potvrđujući Isusa kao jedinog Otkupitelja čovjeka i svijeta, dok oni ostaju svjedoci i službenici. Anđeli s nama mogu komunicirati bez našega dopuštenja, jer o tome odlučuje Bog.
Anđeli ne mogu uliti u naš um koncept, ideju o tome što znači biti čovjek. Međutim, mogu nam pomoći razumjeti neke slike koje su nama teže shvatljive, zapravo oni nam nameću sliku koja nam pomaže da ispravno postupimo.
Čovjek, zbog ranjenosti grijehom, nije sposoban u potpunosti primiti Božju poruku. Nasuprot njemu, anđeli su bića koja tu poruku mogu prihvatiti, razumjeti i voljno joj se podložiti. Sve do utjelovljenja Krista, upravo su oni bili posrednici između Boga i čovjeka. Njihovo služenje ostvaruje se ondje gdje Božja riječ, sakramenti i zajedništvo vjernika nalaze svoj konkretan izraz – u svakodnevnom življenju poziva na koji nas Bog upućuje.
Anđeo koji ne bi čuvao čovjeka ne bi uopće bio pravi anđeo. Zanimljivo je kako nisu samo pravednici i kršteni imali svoje anđele čuvare nego svaki čovjek, bez obzira na stanje. Njihovo postojanje podsjeća čovjeka da nije ograničen samo na vidljivo i ovozemaljsko, nego je pozvan nadići samoga sebe i otvoriti se stvarnosti koja ga vodi prema Bogu i vječnosti.
U knjizi Tobijnoj anđeo Rafael se pojavljuje kao iscjelitelj i Tobijin zaštitnik. On ne samo da spašava Tobiju i njegovu obitelj, nego ga prati na najvažnijem životnom putovanju, preuzimajući ulogu anđela čuvara. Skriven pod ljudskim likom Azarije, anđeo vodi Tobiju, poučava ga i savjetuje. Rafael mu pomaže uhvatiti ribu čiji dijelovi postaju lijek, dovodi ga do Sare s kojom Tobija sklapa brak, a na kraju ozdravlja i Tobitovu sljepoću. Nakon izvršenog poslanja, Rafael otkriva svoj pravi identitet i upućuje obitelj da ne strahuje, nego da hvali Boga, jer je on sve učinio po Božjoj zapovijedi.
Ova biblijska priča pruža jedan od najljepših primjera anđeoske dobrote i skrbi. Rafaelovo djelovanje jasno pokazuje da Bog šalje svoje anđele da prate i štite čovjeka, obasipajući ga milostima. Knjiga o Tobiji nas podsjeća da svatko od nas ima svoga anđela čuvara koji nas nikada ne napušta, štiti nas od zala, prati nas u svakodnevici i vodi prema Bogu. Zato anđelima, a osobito Bogu koji nam ih šalje, dugujemo zahvalnost.
Prva odluka anđela čuvara, ako će te čuvati, je ta da te prije svega voli. Njegova ljubav prema Bogu očituje se preko ljubavi prema onom koga čuva. Anđelu čuvaru jedino je bitna ljubav i želja da se osoba spasi.
Anđeo čuvar je najvjerniji čovjekov prijatelj, koji ga prati danju i noću, od samog rođenja pa sve do smrti, a potom i dalje, sve dok ne dođe u Nebo gdje će u potpunosti doživjeti slavlje Boga. Čak i u čistilištu, anđeo čuvar ostaje uz čovjeka, tješeći ga i pomažući mu u teškim trenucima. Sveci su oduvijek naglašavali važnost čestog zazivanja anđeoske pomoći – ujutro, navečer, tijekom dana, ali i u izazovnim situacijama.
Utjecaj anđela čuvara doživjela je i sveta Faustina koja govori o svojim susretima s anđelom čuvarom: „Vidjevši njihovu strašnu mržnju prema meni molila sam anđela čuvara za pomoć. U sljedećem trenutku pojavio se anđeo čuvar u sjaju i svjetlosti te mi rekao: “Ne boj se, zaručnice moga Gospodina. Ti duhovi ne mogu ti nauditi bez Njegova dopuštenja”. – Zli duhovi su odmah nestali, a vjerni anđeo čuvar pratio me je vidljivo sve do kuće. Njegov pogled bio je ponizan i miran, a s čela mu je odsijevao plameni trak.“ (Dn 419)
Već od svojega početka pa do smrti ljudski je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom. »Nitko se neće protiviti tome da svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u Život.« Već na zemlji kršćanski život po vjeri sudjeluje u blaženom društvu s anđelima i ljudima koji su sjedinjeni u Bogu. (KKC 336)
„Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 18,10)
