Isus uzima kruh u svoje ruke i kaže: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.“ U tom trenutku Bog daje više nego što je ikada prije dao. Ne daje voće iz Edena, ne daje manu, ne daje janje, ne daje samo blagoslove. Daje samoga sebe.
Na svetkovinu Tijelova slavimo Boga koji je postao naša hrana. To je otajstvo koje je toliko blisko našem svakodnevnom životu, a opet toliko neshvatljivo našem ljudskom razumu: zašto je Isus odlučio ostati među nama upravo u obliku hrane, u prilikama kruha i vina? Kada razmislimo o životu, shvatit ćemo da se najvažniji trenuci događaju upravo oko stola. Tu se okupljamo kao obitelj, slavimo, sklapamo poslove te dijelimo i suze i smijeh. Stol je središte susreta, a hrana koju dijelimo simbolizira naše zajedništvo. Bez nje ne možemo preživjeti jer ona nije luksuz, već temeljna ljudska potreba.
Čitamo li pažljivo Bibliju, primijetit ćemo neobičnu stvar: povijest spasenja, od samih početaka pa sve do danas, neprestano se vrti oko stola, hrane i gladi. Hrana je vrlo često sredstvo Božjega djelovanja i zajedništva s čovjekom. Ona nikada nije samo biološka potreba, nego sredstvo saveza, kušnje, blagoslova i zajedništva s Bogom. Nije slučajno da Biblija počinje hranom u Edenskom vrtu i završava slikom nebeske gozbe. Nije slučajno da Isus često govori o kraljevstvu Božjem kao o svadbenoj gozbi. Nije slučajno ni to da je na Posljednjoj večeri ustanovio Euharistiju te od nas traži blagovanje te hrane njemu na spomen. Izabrao je hranu jer je to jedina stvar na svijetu koja ne ostaje pokraj nas, nego ulazi u nas i postaje jedno s nama. Zato Euharistija ne izgleda kao nešto iznenadno, nego kao vrhunac jednoga dugog Božjeg plana.
Prva zapovijed na početku Biblije bila je povezana s hranom: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni… i sva stabla plodonosna… neka vam budu za hranu.“ (Post 1,29). Hrana je prvi znak da život nije nešto što sami stvaramo, nego ga primamo od Boga. Prvi grijeh ljudi događa se upravo preko hrane. Čovjek uzima ono što nije primio kao dar. Tako se kroz hranu pojavljuju i poslušnost i neposlušnost. Tajanstveni kralj Šalema i svećenik Melkisedek iznosi pred Abrahama kruh i vino (Post 14,18). To je u teologiji prva i najvažnija starozavjetna najava Euharistije. Kad Bog dolazi Abrahamu kod hrastova Mamre, Abraham priprema hranu: kruh, tele i mlijeko (Post 18,1–15). Bog ulazi u odnos s čovjekom kroz blagovanje, kroz hranu. Ezav prodaje prvorodstvo, svoje duhovno nasljedstvo, bratu Jakovu za hranu: tanjur leće i malo kruha (Post 25,34). Josip Egipatski preko hrane, odnosno žita, ponovno dolazi u susret svojoj obitelji (Post od 42. do 45.).
Izlazak iz egipatskog ropstva također je povezan s hranom. Prije izlaska iz Egipta Izraelci jedu pashalno janje, beskvasni kruh i gorko zelje. Ta hrana postaje trajni spomen na oslobođenje (Izl 12,1–28). Prva pobuna Izraelaca u pustinji bila je zbog hrane. Htjeli su se ponovno vratiti u egipatsko ropstvo jer su tamo imali pune lonce mesa (Izl 16,1–4). Bog svoju ljubav i brigu pokazuje preko hrane. Daje im manu, prepelice i vodu tijekom četrdesetogodišnjeg hoda kroz pustinju. Bog proroku Iliji pokazuje svoju ljubav i svemoć preko hrane. Hrani ga tri i pol godine kod siromašne udovice u Sarfati Sidonskoj: „Ćup s brašnom ne prazni se, a vrč s uljem ne presušuje sve dok nije pala kiša.“ (1 Kralj 17,7–16).Kad je prorok Ilija bio iscrpljen – fizički, a još više duševno i psihički, Bog mu pokazuje ljubav preko hrane. Po anđelu mu daje „pogaču pečenu na vrućem kamenju i vrč vode.“ (1 Kralj 19,4–8). U Knjizi mudrih izreka Božja Mudrost poziva: „Dođite, jedite moj kruh i pijte vino koje sam pripravila.“ (Izr 9,5-6).
Mnoge starozavjetne žrtve uključivale su to da se dio životinje prinosi Bogu na žrtveniku, a dio jedu svećenici i vjernici. Stol žrtvenika bio je zajednički stol Boga i čovjeka. Prorok Izaija najavljuje Božje kraljevstvo kao veliku gozbu: „Gospodin nad Vojskama pripremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretilina, gozbu od vrsna vina…“ (Iz 25,6). Prva Isusova kušnja bila je povezana s hranom. Nakon četrdeset dana posta Sotona kuša Isusa da kamenje pretvori u kruh (Mt 4,1–4). Prvo Isusovo čudo povezano je s pićem: na svadbenoj gozbi pretvara vodu u vrhunsko vino. Isusovo djelovanje tijekom tri godine obilježeno je mnogim obrocima: blaguje s grešnicima, umnaža kruh za mnoštvo, jede s učenicima, a nakon uskrsnuća s njima jede ribu. Učenici na putu u Emaus prepoznaju Isusa u lomljenju kruha. Nisu ga prepoznali sve dok nisu s njim sjeli za stol (Lk 24,30–31).
U prispodobi o Milosrdnom ocu (Lk 15,11–32) sve se vrti oko hrane: mlađi sin proždire imanje s bludnicama, otac priprema gozbu od ugojenoga teleta, a stariji sin prigovara da njemu nije ni jare zaklano da se pogosti. Na prvi pogled, ovo izgleda kao obična obiteljska svađa oko jelovnika. Međutim, iza tih tanjura, teleta i jareta krije se stvarna pozadina ljudske drame s Bogom. Na površini se govori o hrani, gozbi, teletu i jaretu, a u dubini o ljubavi, pripadanju, oprostu i zavisti. Za stolom se ne dijeli meso, nego milosrđe. Nije važno što je na stolu, nego tko je ponovno za stolom. Čovjek koji je mislio da će naći puninu života izvan očeva stola nalazi samo glad. To je zapravo slika svakoga grijeha. Grijeh uvijek završava na isti način: obećava gozbu, a donosi glad. Obraćenje počinje glađu. Ne počinje moraliziranjem, nego spoznajom da bez Oca nema života. Otac ne organizira sudnicu, nego gozbu. To nije slučajno. Ne kaže: „Dovedite ga da razgovaramo“, „Dovedite ga da položi račun“ ili „Dovedite ga da odradi kaznu“. Jednostavno kaže: „Donesite ugojeno tele! Jedimo i veselimo se!“ Prispodoba završava za stolom. Kao što je grijeh započeo udaljavanjem od Očeva stola, tako spasenje završava povratkom Očevu stolu. Upravo u ovoj prispodobi možemo vidjeti sliku Euharistije. Crkva nije prvenstveno sudnica za grešnike, nego Očeva kuća u kojoj se priprema gozba za izgubljene sinove. To je upravo ono što slavimo na svetkovinu Tijelova.
Kroz cijeli ovaj biblijski govor o hrani vidimo da je Bog tijekom cijele povijesti pripremao čovječanstvo za veliki trenutak koji je došao na Posljednjoj večeri. Središnji trenutak čitave Biblije jesu Isusove riječi izrečene pod prilikama hrane: „Ja sam kruh života.“ Isus uzima kruh u svoje ruke i kaže: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.“ U tom trenutku Bog daje više nego što je ikada prije dao. Ne daje voće iz Edena, ne daje manu, ne daje janje, ne daje samo blagoslove. Daje samoga sebe. To je možda najveća razlika između ljudske hrane i euharistijskog kruha. Običnu hranu pretvaramo u sebe. U Euharistiji se događa nešto obrnuto: Krist nas postupno pretvara u sebe. Sveti Augustin zapisao je predivne Božje riječi: „Nećeš ti mene pretvoriti u sebe, nego ćeš se ti preobraziti u mene.“ Kada blagujemo Krista, taj nebeski Kruh polako nas, iznutra, mijenja da postanemo sličniji njemu. Primajući njega, učimo misliti poput njega, ljubiti poput njega i opraštati poput njega. Kao što Biblija počinje hranom, tako i završava hranom, slikom svadbene gozbe. Hrana u kršćanstvu ima dublje značenje od biološkog; ona je kroz Bibliju simbol saveza i spasenja, što na Tijelovo slavimo kroz dar Euharistije.
Svetkovina Tijelova također nosi još jednu važnu poruku. Ne možemo blagovati Krista, a ostati slijepi za gladne, usamljene i odbačene, jer On prebiva i u njima. Neka nas ovaj blagdan podsjeti da je Isus doista s nama u sakramentu. Dopustimo mu da u nama probudi glad za Bogom, jer samo On može ispuniti prazninu u ljudskom srcu.
