Uskrsnuće smo zavili u platna našega jezika, obukli ga iako je ono tako ozbiljno, zahvaća cijelu našu zbilju da ga se ne može sabiti u ove naše ljudske, siromašne, ograničene riječi. Ono je toliko stvarno da ga se jedino može živjeti.
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20, 1-9)
Uskrsnuće je preozbiljna stvar. O toj zbilji (stvarnosti) nikako nije lako nešto reći jer svaki naš pokušaj pretvara se tek u neko puko tepanje, blebetanje bez obzira kako dobar filozofsko-teološki sustav izlagali. Stoga ćemo ovdje radije blebetati o nečemu neozbiljnijemu, nečemu što često komentiramo i čemu se često podsmjehujemo kada izlazi iz naših uobičajenih okvira. Govorit ćemo o odjeći, tj. o platnima.
Odjeća je stara gotovo kao i čovječanstvo. Još nekada davno, onda kada su Adam i Eva sagriješili i počeli se stidjeti jedno drugoga, trebali su neku odjeću. Njihov grijeh uzrokovao je izradu odjeće, prvo od lišća, nedugo zatim od platna. Tako je platno ušlo u svakidašnju uporabu svakoga čovjeka. Po platnu razlikujemo pojedine kulture. Štoviše, po platnu razlikujemo i pojedince. Ono je dio identiteta svakoga od nas. Govori nešto o nama, razotkriva bogatog i siromašnog, policajca i doktora, franjevca i dominikanca…
I Isus je koristio platna. Ovih dana, slušajući izvještaje o Isusovoj muci i smrti, čuli smo više puta igru platnima. Vojnici izruguju Isusa oblačeći mu simuliranu kraljevsku odjeću kako bi zanijekali njegovo kraljevsko dostojanstvo. Dijele njegovu odjeću između sebe, igraju se, bacaju za nju kocku jer on je osuđenik na smrt koji visi na križu i njemu ta odjeća sigurno neće više trebati. Na kraju mrtvo Isusovo tijelo umotano je u platna, u povoje kako je to bio židovski običaj. Tim činom stavljen je pečat na njegov životni put, to posljednje platno neupitno upućuje na njegov identitet – on je mrtvac.
S tom slikom, s iskustvom mrtvoga Učitelja ostala je Marija Magdalena i Isusovi učenici. Njihovi životi postali su samo jedan veliki promašaj, u dubini njihovih bića nalazi se velika praznina, sve postaje isprazno. Ostali su bez bliske osobe koju su zaista voljeli i njoj predali svoje živote. Vjerujem da je svatko od nas nešto takvo iskusio - ogromnu prazninu, potpunu ispraznost koja je tek oblikovana kožom našega tijela, a tijelo prekrivano odjećom, ljudskom rukom izrađenim platnom.
Ta praznina Mariji Magdaleni ne da mira. Nuka ju da barem dođe blizu onoga što je ostalo od njenoga Učitelja. Iz ljubavi prema njemu ide „rano u jutro, još za mraka na grob.“ Tamo se suočava s još većom prazninom, grob je prazan, uzeto joj je i ono malo što je ostalo u praznini njenoga života.
Na tu vijest dvojica apostola trče na grob. Idu se suočiti s potpunom prazninom groba i vlastitoga bića. Usuđuju se ući u grob. U njemu ne vide ništa drugo doli platna: povoje i ubrus u koje je Isusovo tijelo bilo umotano. Vidjevši ta platna učenik povjerova.
Platna svjedoče Uskrsnuće. Uskrsli se potpuno ogolio. Ostavio je u grobu platna koja su pokrivala njegovu golost, koja su pokazivala njegov identitet i kulturu kojoj je pripadao. Pobijedio je Adamovu sramotu, Adamov grijeh nadvladan je i cijelo potomstvo Adamovo spašeno je. Njegov identitet nije više biti mrtvac, odbacio je platna, skinuo se do gola i ušao u najintimniji odnos sa svojom zaručnicom, s Crkvom, sa svima nama dajući nam novi život. Platna njegove kulture nisu mu potrebna, ostavio ih je u grobu jer se njegovo Uskrsnuće ne ograničava na jedan narod, na jednu kulturu. Ono je univerzalno, vrijedi za svakog čovjeka.
Platna svjedoče Uskrsnuće svima. Međutim, samo apostoli i manja skupina onodobnih Jeruzalemaca povjerovala je iako su tog dana vjerojatno mnogi došli vidjeti platna i grob bez Isusovoga tijela. Stoga kršćanstvo nije religija praznoga groba, nije religija složenih povoja. Kršćanstvo je vjera u osobu Isusa Krista. U osobu u svojoj cjelovitosti, u osobu koja je vječna Očeva Riječ, koja se utjelovila i uvila u židovska platna, u osobu koja je propovijedala, mučena i umrla najsramotnijom smrću. U osobu koja je uskrsnula i pobijedila smrt.
Apostoli su povjerovali i nama prenijeli cjelovitost takve vjere. Vjere koja ne preskače i ne negira nijedan segment osobe Isusa Krista. Usudili su se susresti sa svojom prazninom, ući u prazninu groba i vlastitoga bića. Nisu zanijekali vlastitu patnju i slabost i upravo u toj potpunoj praznini, okruženi samo platnima, rodila se njihova vjera u Uskrsloga Krista. Tako se i naša vjera u Uskrsloga potvrđuje u trenucima najviše praznine, najvećih gubitaka koja su naša stvarnost, naša zbiljnost. Kao što je također Uskrsnuće naša zbiljnost, stoga ono i jest ozbiljna stvar.
Vjera apostola nije ispunila njihovu prazninu, platna su ostala i dalje prazna, bez tijela koje su tražili. Vjera u Uskrsloga nije tak puko ispunjavanje praznina i nedostataka koje svatko od nas ima. Vjera u Uskrsloga Krista svemu tome daje smisao. Stoga ona nije ni tek neko iskustvo, tek neki osjećaj, neka naša potreba, ona je prije svega dar, ali i put kojim treba proći. Zato apostoli trče, netko dolazi prije, netko poslije…
Na kraju nanovo vidimo da ovdje nismo činili ništa drugo nego blebetali. Uskrsnuće smo zavili u platna našega jezika, obukli ga iako je ono tako ozbiljno, zahvaća cijelu našu zbilju da ga se ne može sabiti u ove naše ljudske, siromašne, ograničene riječi. Ono je toliko stvarno da ga se jedino može živjeti.
