Mi kršćani možemo reći da je zaista sve u redu. Sve je u redu jer smo već na krštenju primili Svjetlo. Svjetlo koje nikakva životna oluja ne može ugasiti. Stoga na današnji blagdan Svijećnice palimo i blagoslivljamo svijeće kako bismo se sjetili onog Svjetla s našeg krštenja.
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2, 22-40)
Živimo u društvu gdje je „sve u redu“. U redu smo u crkvi za ispovijed, u redu na fakultetu pred referadom, u redu smo u pošti, banci… danas je „sve u redu“. Karakteristika svakoga koji stoji u redu jest da nešto čeka. Čovjek je biće čekanja.
U ovom evanđeoskom ulomku ističe se jedna osoba koja čeka nešto posebno. To je starac Šimun. On je cijeli svoj život čekao jedan događaj, cijeli život proživio čekajući da uzme dijete u naručje. Život nas kršćana ne razlikuje se mnogo od Šimunovoga. Mi smo također oni koji čekaju važan događaj, važan susret. No, naše životne okolnosti ne mare za to što mi čekamo nešto bitno. Patnja, bol, osamljenost, napuštenost, nerazumijevanje… dio su naše svakidašnjice i kao da nas žele odvući od čekanja. Kao da nam žele reći da se ne isplati čekati jer to što čekamo nestvarno je, ne isplati se.
Šimun dijete koje uzima u naručje naziva Svjetlom. I mi kršćani čekamo to Svjetlo. Međutim, u iščekivanju tog Svjetla neprestano nas prati tama, mrak današnjega društva koji želi da se u njemu nastanimo, da nas potpuno obuzme kako bismo ga prihvatili kao nešto prirodno, normalno, moderno… Usprkos svemu tome, mi kršćani čekamo Svjetlo. To može samo onaj koji ima dar vjere. Vjere koja ne pristaje na kompromis, koja je spremna proći kroz najveću tjeskobu, koja ide preko granica ljudskih mogućnosti, koja ulazi u najmrkiju tamu sigurna da čeka Svjetlo.
Šimunu je Duh objavio da neće umrijeti dok ne vidi ono što je cijeli život čekao. Dočekavši to izrekao je: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.« On je spreman umrijeti jer se susreo s onim kojeg je čekao. Susret sa živim Bogom svjedoče nam kroz cijelu povijest pa sve do danas brojni redovnici i redovnice čiji dan danas slavimo. Oni su nakon susreta sa Svjetlom spremni umrijeti i za to Svjetlo svjedočiti svatko u svome redu/Redu. Spremni su biti u svijetu živi znak života nakon smrti.
Mi kršćani možemo reći da je zaista sve u redu. Sve je u redu jer smo već na krštenju primili Svjetlo. Svjetlo koje nikakva životna oluja ne može ugasiti. Stoga na današnji blagdan Svijećnice palimo i blagoslivljamo svijeće kako bismo se sjetili onog Svjetla s našeg krštenja. Kako bismo čekajući „u redu“ na fakultetu, na poslu, u pošti, banci, crkvi… ojačali našu vjeru koja je uvijek u dinamici između već primljenoga Svjetla i toga istoga Svjetla kojeg još uvijek čekamo – Svjetla našeg uskrsnoga jutra.
Jeruzalem, 29. siječnja 2020.
