Ljubav htjela ljubiti. Sin se utjelovio i izvršio djelo otkupljenja da nam pokaže tu Ljubav. Duh Sveti je pak sveza ljubavi Oca i Sina. Trojstvo je u sebi ljubav i jedino kao takvo je moglo biti objavljeno ljudima. Kada shvatimo i prihvatimo tu ljubav – učinili smo dovoljno.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«
Za govor o ovom ulomku kojega Crkva pred nas stavlja na svetkovinu Presvetoga Trojstva potrebno ga je najprije smjestiti u kontekst u kojem se događa. Radi se o trenutcima između Posljednje večere i događaja u Getsemaniju. Neposredno prije Isusove Velikosvećeničke molitve. Kakve to veze ima s ovime? Važno je naglasiti to da je sve ono što je Isus činio, napose Vazmeno otajstvo, djelo Presvetoga Trojstva. Tako se proslavlja Otac po Sinu u Duhu Svetome. Nikada ne djeluju odvojeno. Naravno, nama bi do toga bilo teško doći samima ali, budući da nam je tako objavljeno, tako i vjerujemo. Otajstvo Trojstva ne razumijemo. Ako mislimo da smo shvatili to otajstvo, onda moramo znati da nismo ni blizu tog Otajstva. Jedino što možemo shvatiti jest to da se radi o otajstvu Ljubavi i tu naš um staje jer dalje ne može ući u Božju bit. Mnogi su veliki teolozi kroz povijest Crkve pokušali shvatiti i opisati Trojstvo, no, ono do čega su došli samo su blage slike koje ne donose pravu sliku onoga o čemu trebaju govoriti. Možda najbolji pojam, kojega koristi i teologija, koji opisuje Trojstvo jest perihoreza. Taj pojam označava međusobno prožimanje Osoba u Trojstvu, bez da bi neka od njih nestala ili izgubila svoja svojstva. Iako ove 3 osobe imaju istu bit ono po čemu ih mi razlikujemo jest poslanje tj. njihovo djelovanje u povijesti. Tako za Oca kažemo da je Stvoritelj, za Sina da je Otkupitelj a za Duha Svetoga kažemo da je Posvetitelj, Tješitelj i slično. No, nijedno od tih poslanja ne isključuje cijelo Trojstvo. U tom smislu valja onda promatrati cijelu povijest. U tom kontekstu trebamo promatrati i ovaj ulomak kao i događaje koji mu prethode ili koji slijede nakon ovoga.
No, vratimo se sada na ulomak. Židov u Isusovo vrijeme je očekivao Mesiju. O Njemu je imao neku svoju sliku političkog vođe i nije mogao zamisliti ništa drugo osim toga. Očekivao je moćnog vladara koji će otjerati Rimljane i dati slobodu Izraelu i uspostaviti mir do kraja vremena. Velika je novost bila ta da Isus nije ni blizu njihova očekivanja. Naravno, On je iznad svih tih očekivanja iako to većina odbija priznati. Možemo samo pokušati zamisliti kako su se osjećali učenici kada su vidjeli da On nema namjeru okupiti vojsku i povesti rat za političku slobodu. On je učinio mnogo više od toga. I to je za njih bilo nepojmljivo. Kao da nama danas nije? Teško je razumjeti da bi se Bog toliko spustio i postao jedan od nas samo kako bi nam rekao da nas voli. Čak i nama danas 2000 godina nakon Kalvarije. Koliko li je teže bilo onda njima iako su sve to gledali, ali blaženi koji ne vidješe a vjeruju! Zato Isus i govori da učenici sada nisu spremni sve nositi. Znao je što slijedi i da će im biti teško čak i u uskrsnuće povjerovati. Kako bi im tek objasnio Trojstvo? Ne možemo toliko nositi. Povijest spasenja je tako obilježena. Sveti Irenej iz Lyona je govorio o božanskoj pedagogiji. To bi označavalo da Bog priprema čovjeka za onaj dio objave koji bi slijedio. Nismo spremni nositi se s tim Otajstvom.
Nakon Isusa „na scenu“ stupa Duh Sveti. Onaj kojega je Otac poslao nakon što je Isus molio za to. Vidi se i tu djelovanje cijeloga Trojstva. Ono što Duh čini opet je djelo Trojstva. Isus kaže: Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama. Ovo se možda malo kosi s našom slikom kakvu imamo o Duhu Svetome. Duh ne donosi neku svoju istinu. On objavljuje ono što uzima od Sina, a Sin pak ima ono što ima Otac. Tako je opet na djelu cijelo Trojstvo. Nikada to ne smijemo isključiti. U skladu s onom božanskom pedagogijom koju sam ranije spomenuo i sada je na djelu isto. Nakon što su ljudi napokon prihvatili Isusa kao Sina Božjega mogao im je biti najavljen i Duh Sveti. Čovjeka se trebalo pripremati. I unatoč tome: i dalje ne razumijemo. Bez obzira na sve ne razumijemo. Nakon što smo primili Duha Svetoga i imamo priliku gledati veličanstvena djela Božja i dalje ne razumijemo. To je tako zbog ograničenosti našega uma koji ne može prodrijeti u tu tajnu.
Dovoljno nam je shvatiti da se radi o bezuvjetnoj ljubavi za čovjeka. Svijet je stvoren jer je Ljubav htjela ljubiti. Sin se utjelovio i izvršio djelo otkupljenja da nam pokaže tu Ljubav. Duh Sveti je pak sveza ljubavi Oca i Sina. Trojstvo je u sebi ljubav i jedino kao takvo je moglo biti objavljeno ljudima. Kada shvatimo i prihvatimo tu ljubav – učinili smo dovoljno. Živimo onda u toj Ljubavi i za tu istu Ljubav. Samo ona je kadra preobraziti ovaj svijet u ono mjesto za kojim svi žeđamo. Budimo onda ljudi koji će tu Ljubav širiti i dati joj da nas same preobražava. Ne stvarajmo svoje slike o Onome što ne razumijemo nego živimo kako smo stvoreni: na sliku Njegovu!
