Poznavati Isusa, onoga koji bez prestanka zove sve ljude, znači biti otvoren za ljubav i zajedništvo. Ali ovdje trebamo biti oprezni i ne zavesti se onim izjavama koje žele ljubav srozati na niske grane i liječiti svoju izopačenost krilaticama kako je ljubav za svakoga i na sve načine. Kristova ljubav – ljubav koja je počelo svake druge ljubavi – uistinu je za sve ljude. Ali ta ljubav je neodjeljiva od istine.
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.« (Iv 17, 20-26)
U svojim zadnjim trenutcima pred muku, smrt i uskrsnuće Isus je molio za svoje učenike i za sve one koji će nakon njih, po njihovom svjedočanstvu, povjerovati u njega. Tu se ubrajamo i mi koji smo po svjedočanstvima naših očeva i po predanju Crkve povjerovali u Isusa i tako postali uvedeni u otajstvo spasenja svih onih koji vjeruju. U Isusovoj molitvi smo dakle sabrani svi mi. On nikoga ne izuzima nego svima otvara vrata i mogućnost spasenja. Razmatrajući nad tom molitvom i njegovim riječima uočavamo koliko velika mora biti Božja ljubav i strpljenje sa svima nama dok nam svima pruža ruku spasa. Svi su pozvani na ljubav. Ali poziv kao poziv uvijek traži i odaziv.
Vidimo kako su prvi učenici odgovorili na taj poziv. Bio je to poziv ljubavi. Jer Isus kaže: »I ja sam njima očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.« Dakle, očitovano im je ime Božje i ljubav je njegova nastanjena u njihovim srcima. Prije toga pak kaže kako »i ovi upoznaše da si me ti poslao.« Poznavanje dolazi s odazivom na poziv. Dok se, naime, prima poziv, nije nužno da primatelj poznaje onoga tko ga zove. Tek se odazivom i slušanjem te druženjem s pozivateljem otkriva njegov identitet. Stoga je velik svaki onaj odaziv koji se iz nepoznatoga okreće u poznavanje. I tako poznavanje stvara odnos između pozivatelja i pozvanoga. U ovome slučaju to je odnos ljubavi i jedinstva.
Poznavati Isusa, onoga koji bez prestanka zove sve ljude, znači biti otvoren za ljubav i zajedništvo. Ali ovdje trebamo biti oprezni i ne zavesti se onim izjavama koje žele ljubav srozati na niske grane i liječiti svoju izopačenost krilaticama kako je ljubav za svakoga i na sve načine. Kristova ljubav – ljubav koja je počelo svake druge ljubavi – uistinu je za sve ljude. Ali ta ljubav je neodjeljiva od istine. Ta ljubav se kristalizira u istini i uvijek u istini hodi i u istini se upravlja drugima. Tek se u istini može ljubiti i prihvaćati drugoga. Tek se u istini može stvoriti odnos vrijedan zajedništva.
Stoga poznavati Boga, Boga koji je ljubav, znači poznavati Boga koji je istina. A istina se ne može mijenjati onako kako se nama sviđa. Ona nije podvrgnuta sudu vremena pa da joj svijet može suditi i oblikovati onako kako se od njega to traži. Ne! Ona je, jednom izrečena od Boga, zauvijek ostala govorljiva u svojoj nepromjenljivosti. Božja istina je uvijek ista istina, bez obzira na vrijeme u kojem je izgovorena. Jer dolazeći iz vječnosti ne može biti određena vremenom. Kao kršćani pozvani smo biti u službi te istine koja Božjom ljubavlju zove sve u zajedništvo života. Vježbajmo se stoga u ljubavi i gradimo svoja zajedništva po istini.
