Ljubiti i čuvati Riječ

Isus ostavlja mir koji pobjeđuje svaki strah i tjeskobu; onaj mir koji posjeduju mirotvorci jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.

(Iv 14, 23-29)

Trenutci oproštajnoga govora. Isus uskoro napušta apostole. Tuga, žalost, tjeskoba, pa i strah od nepoznate budućnosti prožimaju učenike. Velika odgovornost ostaje na njima. Apostoli će ostati sami, bez svog Učitelja. Kako dalje? Koliko nas puta same uhvati tuga i žalost kad nas napuštaju osobe na koje smo jako navezani? A tek strah od nepoznatoga i nadolazećega? Isus to zna i opraštajući  se od svojih učenika stavlja pred njih dva uvjeta koja su potrebna kako bi ga kasnije, kad ode k Ocu, mogli svjedočiti kako među sobom tako i svijetu. A to su: ljubiti Boga i čuvati njegovu riječ. Zapravo se to na isto svodi jer se Isusove riječi ne mogu čuvati bez ljubavi. Ljubav je uvjet da se te riječi očuvaju i ne iskrive. Sam Isus nam je svjedok te vjerodostojnosti. Ono što mu je Otac rekao prenio je učenicima, bez dodavanja i oduzimanja. To je i naš zadatak. Ljubiti i prenositi Riječ!

Kako bismo bili sposobni za takvo što Isus nam nudi Pomoćnika, koji opet dolazi od Boga i kao takav kvalificiran je za povjereni mu zadatak. On je zadužen da nas stalno podsjeća na riječi i na Riječ; Branitelj koji će nas čuvati od zaborava; ne učiti novoj nauci nego podsjećati na već izrečeno; ali i poučavati kako te riječi usvojiti i sačuvati. I to u ozračju ljubavi. Ako imamo ljubavi za Riječ, koju bismo prvo trebali usvojiti, zapamtiti, primjenjivati, a potom i vjerodostojno svjedočiti, onda ćemo sigurno imati ljubavi i za riječi.

Isus zna da njegov odlazak unosi nemir među učenike i On ga osjeća. Zato ih tješi već sada dok je još s njima. Strah je manji ako ga koliko toliko spremni dočekamo. Isus ostavlja učenicima svoj mir; ne onaj mir koji daje svijet, mir koji se najčešće gradi na nasilju i smrću nedužnih. „Svjetski“ mir za kršćanina je zapravo najveći nemir. Taj mir je samo privid mira jer se hrani odsustvom nemira. A mi nismo od ovoga svijeta tako da nam svijet niti ne može pružiti pravi mir. Isus ostavlja mir koji pobjeđuje svaki strah i tjeskobu; onaj mir koji posjeduju mirotvorci jer je njihovo kraljevstvo nebesko. I nama je cilj prispjeti u vječna i nepomućena prostranstva mira i ljubavi nebeskoga Jeruzalema.