Pogled nam, na četvrtu Vazmenu nedjelju, zastaje na pašnjaku koji donosi mnoge odgovore, na ona pitanja koja su zapravo ključna, iako ih malo tko postavlja.
Danas, kada smo okruženi mnoštvom ponuda i programa koji bi nam trebali donjeti boljitak i napredak, da ne kažemo čak i spas, Isus nam donosi jedini pravi: dati svoj život za druge. Sve se temelji na poznanstvu. Evanđeoski tekst ističe kako Pastir poznaje svaku ovcu po imenu, ovce ga prepoznaju po glasu. Pastir štiti ovce tijelom i životom. A nas poznaje na način na koji on poznaje Boga i Bog njega. Takav odnos je izvor života i ljubavi.
Isus je znao što je u čovjeku, govori nam Ivan. Nije Isus stoga bio naivan kada je položio život za nas. Znao je da će nakon što ode mnogi pokušati rastrgati ideal vjernosti i povjerenja, koji se uostalom gradi dugo i strpljivo. Da će doći mnogi koji svojim obećanjima rastaču stado na ove i one opcije. Ali Pastir ostaje živjeti među nama. On je svoj život ugradio u odnose s ljudima, njihove potrebe, boli, iscjeljivao ih i hrabrio. U našoj memoriji duboko usađena jedna činjenica: imam se gdje vratiti. Ramena hrabrog Pastira su toliko snažna da će ponijeti mene i moja lutanja. On će me potražiti u mojoj izgubljenosti. Iako ćemo nekad i kao vjernici kazati da izlaza nema, da nam prijeti propast jer bolje nismo zaslužili, gotovo da bi si trebali pregristi jezik. Uvijek ostaje mogućnost uložiti se, žrtvovati za drugoga. Pastirovu prijatelju uvijek ostaju jedna vrata otvorena i u njima ulaz u sigurnost zajednice koja stoji oko Pastira koji nam dariva novi život, uskrsni život. Kako je lijepo znati da me netko uvijek čeka...
Pastir može biti uzrok čovjekova zova da se potpuno preda djelu služenja, da bi sam postao pastir naroda Božjega. Danas zahvaljujem za svaki takav život. Zahvaljujemo što nam preko svojih službenika daje okrjepu i ohrabrenje te dar euharistije što nam dolazi po njihovim rukama. Razlog predanja takvoj službi nalazi se jedino u Božjoj ljubavi koja povjerava drugima da pasu Njegovo stado. Ljubav Očeva pokriva naše krhkosti, a mi postajemo sredstvo njegove ljubavi. Zato je zov u život potpuno predan Pastiru zov na potpuno predanje njegovoj brizi koja nas jedino može posvetiti za takvu uzvišenu službu. Ako pored svake slabosti naše ljudske naravi, koja nam se kao Crkvi neprestano nabada na nos, uspijemo živjeti nadu, našem stadu zasigurno neće nedostajati i novih i mladih predvodnika koji će stado voditi na obilne pašnjake.
Ivan će donijeti još jednu Isusovu misao koja je potpuno u skladu sa slikom Dobrog Pastira: „Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13). Isus ostaje uzor predanja i hrabrosti ali ne kao neki vođa koji izdaleka promatra stado. On nas razumije jer je prošao našom dolinom i iskusio što znači biti čovjek. I zato nas može razumjeti. Zato se neizmjerno često treba vratiti u sigurnost Pastirove blizine. Kada ne preostane više nijedna opcija koja bi nam osigurala napredak kao obitelji, zajednici, selu, gradu i narodu preostaje povratak na ono mjesto gdje smo razumljeni, jer smo ujedno i voljeni. Na Pastirova ramena staje cijeli svijet. Pastirova blizina omogućava sagledati sve što se događa iz njegove brige. A kada se On već brine, tada je naša briga suvišna.
